3.

AKO U DANSKOJ IZGUBITE NOVČANIK

 

Dansko društvo je u dobroj mjeri “operirano od ulične otimačine”. Takoder je duboko ukorijenjena solidarnosti, samopomoć i drugi principi društva građanske demokracije. Ovdje je opet na djelu čovjekovo pravo na pogrešku, maler, zlu kob, i općedruštveni konsenzus kako je “sve za ljude” pa tako i ljudska nesavršenost. “Nije sramota pogriješiti”, reci će Shigeo Shingo, jedan od idejnih tvoraca Nove proizvodne japanske filozofije, ” sramota je ne suočiti se s greškom i njenim posljedicama, sramota je skrivati grešku jer to ne rješava problem niti pomaže u čovjekovom nastojanju da učenjem ne ponavlja prethodne greške”. Nisam dovoljno informiran o krupnom kriminalu u Danskoj, ali sitne krađe, džeparenja, otimanje žeskih torbica i sl. ako ga i ima isključivo su “stvar iz uvoza” (Albanci, Bosanci, Turci, Arapi...). Na ovaj ulični mir Danci su osobito ponosni, pa će isticati kako je nažalost prošlo vrijeme kad se kuće nisu zaključavale, a poštari ostavljali mirovine zakačene za kvaku na ulaznim vratima. Ali takvo solidarno ponašanje, građansko poštenje još je gotovo uvijek pravilo.

Nevjerojatno iskustvo, koje su mi poslije mnogi Danci potvrdili kao nešto sasvim prirodno i samopodrazumijevajuće, doživio je moj prijatelj Ines (tako ga Danci zovu), izbjeglica iz srednje Bosne, kojeg je posljednji rat (e, da je posljednji?!) istrgnuo iz Prijedora i sudbinom svih izbjeglica, premjestio (obratiti pažnju na pojam “humano preseljenje i zamjena teritorija”, kojeg rabe suvremeni balkanski političari, samozvani vlasnici ljudskih sudbina i gospodari rata i mira), dakle mog prijatelja Inesa ta i takova politika “humano je preselila” (bez razmjene teritorija) sjevernije od sjevera i njega i cijelu obitelj ispostavila, valjda kao kusur tog političkog biznisa, na skrb razvijenoj Evropi.

To, za mene nevjerojatno i po svim mojim pojmovima utopijsko iskustvo ( ‘smo balkanci, kaj ne?) izgledalo je ovako:

Nakon burne muške pijanke u petak nakon posla (danski specijalitet), promijenivši s društvom nekoliko kafica, ujutro, u subotnje “mahmurno” jutro, Ines glavoboljno konstatira kako je ostao bez vjetrovke i novčanika sa svim dokumentima, novcem, bankovnom karticom i svim onim papirima koji znače u našim zemljopisnim širinama i tranzicijsko-birokratskim strukturama, sav identitet apatrida. (Bitna digresija; naši ljudi, poučeni nemirnim balkanskim mijenama, uvijek sa sobom nose sve, od birokracije propisane i nametnute dokumente jer,”nikad se ne zna”, toliko su egzotični u Danskoj u kojoj i ne postoji kategorija legitimiranja od strane policije ili nekog drugog državnog organa). U panici, on zove danskog pivskog prijatelja s kojim je lumpovao sinoć i pita ga za vjetrovku, da nije slučajno kod njega? “Nije, ali ne brini ništa, poći ćemo po lokalima i naći tvoju vjetrovku”. Malo sutra, misli u sebi Enes, ali nema mu druge, pa se nađe s Dancem i krenu u potragu. U trećem kafeu konobar pokazuje na vješalicu na kojoj je, od sinoć ostalia hrpa odjevnih predmeta. Kad te kombinacija “snaps-beer” ugrije, zaboraviš na hladni sjeverni vjetar. I zbilja, vjetrovka je tu ali nema novčanika. Danac se uopće ne uzbuđuje. Savjetuje odmah nazvati banku i privremeno blikirati račun. Zatim na policiju. Tamo mu kažu kako će pribavljanje novih dokumenata potrajati neko vrijeme, a umjesto vozačke dozvole izdaju mu neku potvrdu i savjetuju ga: “Strpite se nekoliko dana, možda pronađemo vaš novčanik”. Ma šta pronađete, misli se moj prijatelj i k’o bez glave trči u banku, i sve one dosadne birokratske institucije u koje treba prijaviti nestanak i zatražiti novi dokument. Svud isti spokojni i umirujući savjeti:”Strpite se, već će se to pronači”. I gle čuda! Poslije nekoliko dana poštar donosi omotnicu u kojoj je novčanik, dokumenti i novac, ali ne sav novac! Kad po sjećanju prebroji pare, a kojih izbjeglice nikad nemaju puno, Enes utvrdi kako nedostaje dvadesetak kruna, ali nađe urednu potvrdu (račun) pošte na taj iznos, a toliko je koštala dostava preporučenog pisma.

I tu bi ovoj “nevjerojatnoj” zgodi bio kraj da moj prijatelj nije saznao kako je to 90% uobičajen slučaj. Ukoliko je Danac pronašao novčanik, on će ga predati prvom policajcu ili češće, ubaciti ga u prvi poštanski sandučić a savjesniji Danac (takav je srećom bio nalaznik njegovog novčanika), pogledat ce sadržaj, pronaći na nekom dokumentu adresu, ispisati je na omotnicu u prvoj pošti, uredno vašim novcem platiti poštarinu, priložiti račun, zalijepiti i poslati kuvertu i nastaviti svojim putem. Anonimno, bez koristoljubivih misli, nastavit ce živjeti svjestan, vljda kako je solidarnost, sućut i briga za drugog sastavni dio građanskog morala i boljih društvenih običaja.

A Enesu (Ines), mom prijatelju i apatridu iz divljine Balkanske krčme, takvo društvo i takav okvir za život učinit će se dobrim. I do u detalje će petkom, kad popije s društvom, opušteno ponavljati ovu storiju (ja sam je čuo bar tri puta) i širiti Good-Wil o Danskoj kao “čudnoj” zemlji.

POUKA: Jedna mala, beznačajna gesta građanske solidarnosti učinit će da se dobro osjećaju i privremeni gubitnik nočanika, i pošteni, anonimni nalaznik i cijelo dansko društvo; ućinit će da bar za mikron popuste vučiji (otimacki) nagoni i ljudi postanu bolji, opušteniji, sigurniji, utoliko prije i uvjerljivije jer je ovo bila akcija lišena konkretnog interesa.  Enes nikada neće upoznati onog drugog koji je jednostvano obavio građansku dužnost i sigurno s boljim osjećajem samopoštovanja i smješkom na licu zadaovoljnog građanina, nastavio svoj život.

Ova mala sličica ima i svoj dobar nastavak:

"Sva fakta koja navodiš su 100% točna uz konstataciju koja se nametne nakon dužeg boravka da indivudalnost i sloboda osobnog izbora počesto i nažalost potpuno nadvladaju socijaliziranje, što za posljedicu ima blaži oblike otuđenja i teže oblike usamljenosti.
U našim tvornicama (znam iz mog živog Čajavec-primjera) morao si imati portira, pa portira koji nadgleda portira, pa... i opet je raja krala i iznosila iz firmi sve moguće. Ovdje je slika sasvim drugačija. Naš najnoviji telefon (Enes radi u Siemens/Danska) košta 800 DEM i svi zaposleni su dobili po jedan na
upotrebu, skladišta su otvorena, čovjek može iznijeti "tonu" telefona (nikakvog portira nemamo), ali niko ni ne pomišlja na to. Ili drugi primjer: dok je moj Davor svirao bubnjeve, vježbali su u iznajmljenom prostoru, koji je koristilo masu muzičara. Tamo je bilo sanduka piva i sokova i kada popiješ nesto u jednu kutiju (od cipela) ubaciš lovu. S ponosom sam primjetio da i naši dečki, koji su svirali sa Davorom uredno ubacuju lovu svaki put kada nešto popiju i čak šta više posuđuju jedan od drugog da bi platili ne pomišljajuci da "preskoče" placanje (što niko ne bi ni primjetio). To  pokazuje da mi nismo "divlji" i da se lako i brzo prilagodimo blagodetima uređenog i funkcionalnog sistema."

Ovaj insert iz nedavno dobijenog pisma od mog prijatelja Inesa, potvrđuje upravo onu ideju ili poučak koji sam imao na pameti dok sam ovo pisao. Ne rađaju se ljudi s manje ili više divljih gena. Okolnosti su te koje oblikuju svakog od nas. Ponos mog prijatelja što je jednu dobru osobinu konstatirao i kod svog sina potvrđuje pravilo, jer će i adaptacija "naših ljudi" njihovih balkanskih nagona, biti nešto što će djeca koja odrastaju u takvoj sredini, ostaviti iza sebe kao ružnu uspomenu. Prihvatljivo društveno ponašanje određuje položaj pojedinca unutar zajednice, dok će neprihvatljivo biti najčešće posredno sankcionirano, izolacijom, prezirom, "nećemo imati posla s vama" i sl. Tek kad takvo ponašanje poprimi patološke značajke, intervenirat će "zakon".