4.

AKO SE VOZITE DANSKOM ŽELJEZNICOM

(Danski kraljevski vlak)

 

Osim u lokalnom, gradskom prometu, koji je u javnom sektoru sigurno najbolje organiziran u Evropi, te ukoliko niste pristalica svog osobnog prijevoza pod svaku cijenu, auto vam u Danskoj i ne treba. Premrežena, gotovo do svakog sela, željezničkim tračnicama i povezana INTER-CITY brzim vlakovima, Danska željeznica pruža vam , uz maksimalni putnički konfor, mogučnost brzog i opuštenijeg prijevoza, putovanje izmedu gradova, mjesta i sela na najvišem europskom nivou. Mada je u biti otočka zemlja, od 1998. godine vlakovima je povezala sve tri najveće državne kopnene površine: poluotok Jyland, otoke Fin i Sjeland. To praktično znači kako danas iz bilo kojeg grada EU možete kupiti kartu i vlakom stići u bilo koji grad u Danskoj. U toj mogućnosti, danski su vlakovi (danski kraljevski vlak) ipak nešto posebno.

Na željezničkom kolodvoru u Odense-u (izgovaraju ga kao Iedens’), najvećem gradu na otoku Fin i drugom po veličini u Danskoj (cca 200.000 stanovnika) spremam se krenuti na sjever poluotoka Jyland, do poslovnog središta Orhus, udaljenog 350 km. Mali rodak Miloš, srednjoškolac na Tehničkom koledžu, odmah otvara Internet i interaktivni Web danskih željeznica. Začas pronalazimo red vožnji, cijenu karte, dodatnih servisa i sve nužno putniku i obavljamo rezervaciju. Nažalost ne može rezervacija za sutra, ljubazan odogovor s Internet servera, jer se karte šalju poštom pa neće stići do vašeg stana. U redu. Odlazim na kolodvor u centru grada. Moderno zdanje od cigala na dva kata u prizemlju ima gradsku biblioteku, igraonicu za djecu, restorane, banke, trgovine. Na katu ambijent kao u SF pričama. Sve prepuno monitora, trćecih panoa, svjetiljki i znakovlja; pristanišna zgrada za itergalaktička putovanja. Nigdje nikog na brojnim šalterima iza kojih plavokose Dankinje ležerno obavljaju svoj posao. Prilazim na prvi šalter i pokušavam kupiti kartu. “Molim vas uzmite vaš broj iz automata na ulazu, sjednite i pričekajte da vas prozovemo” , ljubazno me instruira starija službenica pokazujući na pano na kojem će se pojaviti (valjda?) moj broj. Okrećem se i tek tad primjetim stotinjak Danaca kako opušteno sjede u prostranom holu, čitaju novine ili džepne knjige i kako koji broj prozovu (digitalni display i glasovna poruka) iznad jednog od šaltera, prozvani lagano ustaje, prilazi, obavi posao i odlazi. Nervozno palim cigaretu, nesigurnim pogledom stranca “šaram” oko sebe u nadi da neću napraviti još neki “gaf” i grčevito stišćem papiric s brojem 112 prateći svaku promjenu na pozivnim (prozivnim) panoima. Nakon tri dima (po Marfy-evom zakonu vaš autobus dolazi tek onda, i sam onda kad pripalite cigaretu) moj 112 je na najudaljenijem šalteru. Na brzinu gasim cigaretu, jurim do obaveznog ljubaznog, plavokosog osmjeha tipa “stranac-poludivlji” i pružam svoj broj, krunski dokaz kao da sam dobio cinkvinu na tomboli. Osmjeh prelazi na tip “stranac-skroz divlji” i plavim kao tratinčica na glečeru, očima mi blago pokazuje nadolje. Pratim kretnju kad tamo, zamislite, košarica u koju se odbacuju papirići s brojevima. Nema provjere, evidentiranja u tri knjige niti ičeg sličnog. Kad se pojavi vaš broj (112) on je vaš i nikom normalnom ne pada na pamet poći tamo umjesto vas, jer to nije njegov broj. Jednostavno zar ne? (Molim?!, a kad bi "nas krenulo", kao u čuvenoj partiji pokera u kojoj je Suljo igrao s engleskim džentlmenima na povjerenje). Postiđen ovim balkanskim mislima pitam kartu za Orhus, jutarnji INTER-CITY u 8,46, a kao alternativa mi se u odjelu za pušače nude dva kasnija u 9,14 i 9,47. Inzistiram na ovom u 8,46 i dobijam kartu u odjelu za nepušače. Plaćam. 114 DK (Danska Kruna je 96 lipa) za 274 kilometra i vožnju od 1 sat i 16 minuta. Manje od jedne Krune po minuti i dva kilometra puta za jednu krunu - 96 lipa). Čekaj. pa to je brzina veca od 200 km/h, na brzinu preračunavam. Čitam te podatke i računam, definitivno zbunjen tražeći pogrešku, u staničnom kaficu i naravno mislim “zajeb”. Provjeravam na monitoru s redom vožnje polazak i dolazak - istina. Opet ne vjerujem. Odlazim na šalter informacija i interveniram: ako krenem u 8,46 iz Odense-a kad stižem u Silkeborg? U 10,02 odgovor je novog plavookog ljubaznog osmjeha tipa “još ima nevjernih Toma”. Odlazim umiren ali ništa manje zbunjen. Pa po Daskoj kraljevsko željeznici od Splita do Zagreba putovao bih 2 sata i dvadesettri minute. Pa, jebote, za to vrijeme stigneš negdje do Knina. a do Zagreba se putuje 10 sati, kako se i spada.

Ujutro, k’o svaki uredni i uljuđeni našijenac, za ne falit, probudim i natjeram sina da me sat prije polaska (prokleta putna groznica, a i što je sigurno, sigurno), odveze do kolodvora. Nema gužve, sve je tiho a na monitorima nema ni najave o mom INTER-CITIY-u. Tek su najavljeni vlakovi u 7,52; 7,59; 8,03; 8,07. Nervozno hodam između automata i u nevjerici provjeravam svaki; s jedne strane da moj vlak ne promakne a s druge da ulovim u grešci ovaj “itergalaktički” sustav. Pa ne mogu vlakovi svakih tri -četiri minute ulaziti i izlaziti s perona!

Nakon dobrih pola sata mučenja, za koje vrijeme sam bar tri puta odlučio odustati i vratiti se postiđeno kući kod rođaka, eto ti najave i za moj vlak, peron br.5. Baš na vrijeme. Silazim pomičnim stubama na peron u sjevernjačko hladno ljetnje jutro, deset minuta prije dolaska. Što je sigurno-sigurno. Netko je jednom napisao kako naša generacija nikad neće imati taj osjećaj opuštenosti i tek na treći poziv za let na aerodromu, elegantno ulaziti u zrakoplov; mi uvijek stižemo sat prije polijetanja. Zakopčavam vjetrovku. Sjeverac se krišom uvlači u moje neadaptirane mediteranske pore, u kosti. Šetkam nervozno gore dolje po peronu. Ni pasa, ni željezničara, nikoga. Na susjedni peron dojuri nešto nalik na veliki tramvaj, tri vagona. Pogled mi privuku znakovi ograničenja brzine na strehi perona. Na dužini manjoj od 100 m vlak iz ulazne brzine od 180 km/h staje i putnici polako i bezbrižno izlaze. Za tih dugih 15 minuta (moja zlatna rezerva), na moj peron su stigla i odjurila četiri vlaka. Moj je, napokon peti, vagon br 12. Konačno stiže, mo’š mislit, točno u minut! Kondukter-stjuard izađe na peron, dva putnika, stariji gospodin i gospođa uz njegovu ljubazno - profesionalnu asistenciju izlaze a ja nervozno uđem i sjurim se pravo u dječiji vrtić! Iz velikog i prostranog antre-a u kojem je telefonska govornica, WC (mirisan i čist, ispustiti kao nepotrebno), automatiziran od muzike preko senzorskih uključenja vode sve do automatske zamjene papirnate obloge wc-daske. Čudo tehnike u zahodu. Do WC-a je soba za previjanje i kupanje djece sa stolom, lavandinom, malom kadom i ostalim nužnim priborom. Tu je i ostakljena soba - recepcija stjuarda -konduktera. Brat - bratu terćina vagona. Iz antre-a ulazite u odjel s avionskim sjedištima. S lijeve strane, spužvom i mekom tkaninom obložen bazen za igru djece s morem mekih igračaka. S desne strane je prostor za troja invalidska kolica sa sigurnosnim pojasima za fiksiranje. Ostatak vagona ima dvadesetak sjedišta a iznad svakog je priključak za brijaći aparat, muziku, kompjutor, Internet. Sjedam u udobnu fotelju i krećemo. Oznake na strehi perona pokazuju 120, 160, 180, 200-220 km/h. Za tridesetak sekundi, bez osjetljivog tjalesnog napora dostižemo voznu brzinu od 205 km/h. Informacija na displayu u kabini, nakon nje je najava sljedeće stanice i vrijeme dolaska i odlaska. Istovremeno na meni nerazumljivom jeziku tonska je poruka. Sljedeća stanica udaljena je sedamnaest minuta i stižemo uz malo usporenje prije ulaska u sekund točno (To mašinovođa valjda stigne brže pa mora malo zaglumit). Peroni su stari i izvrsno održavani. Željezna, zakovicama spojena konstrukcija, vjerojatno vršnjakinja pariškog Eifel-ovog tornja, obojena tamno zeleno i opet more monitora s informacijama, porukama i poneki putnik. Gospođa na peronu povlači duboki dim, uredno o pod “cvika” cigaretu, odlaže “cvik” u kutiju i ulazi u vlak. Cigarete su skupe a Danci su štedljiv narod. Beskonačna zelena, obrađena polja, pašnjaci i šume smjenjuju žute površine na kojima upravo cvjeta uljana repica ili suncokret. Pšenica je još žuto-zelena. Na ovim zemljopisnim širinama ljeto i dugi dani dolaze kasno pa i poljoprivredne kulture kasne. Pšenica se kosi u VIII. mjesecu. Usamljene farme s ostacima predindustrijske ere (dimnjaci davno ugašenih ciglana) jure mimo nas a sjeverni vjetrovi u sudaru s dahom golfske struje nebom jure niske oblake i donose svakodnevnu, blagotvornu kišu koja hrani vegetaciju na ovim bezvodnim pješčanim sprudovima.

U kupeu vlada opuštena, putnička atmosfera. Stariji gospodin, nasuprot meni, čita novine i slovka usnama riječi. Ovo je tipično za Dance; čitaju u sebi mrdajući usnama. Djeca se u “bazenu” veselo i glasno igraju prevrćuci velike spžvene kocke, ljudi drijemaju, čitaju, slušaju muziku na slušalice ili naprosto kao ja, promatraju pejsaž koji strelovito promiče mimo prozora vagona. Nova stanica, najava i tekst na display-u, zatim sat i tocno u sekundu ulazimo u stanicu. Dvije - tri minute stojimo dok putnici bez žurbe, ležerno uđu i izađu i opet jurimo (pa jebote, ovdje moraš stalno ponavljati riječ ležerno). Željeznički most preko morskog kanala koji spaja otok Fin i poluotok Yutland, dug više kilometara, i paralelno s njim niti milju daleko, kao paukovim nitima spojen visoki i veličanstven mosni luk autoputa. Fredericija, mjesto na kojem se spajaju poluotok i otok. Viseći most, dug najmanje pet kilometara s prilazima, (glavni luk je barem 1000m) i na njemu kao mravi jureći (vozna brzina 130 km/h) automobili u po tri trake, slika je koja priziva u sjećanje neka otvorenja sezonskih mostova; (to su mostovi koji ne rade za vrijeme nevremena), kao da je vrijeme i nevrijeme bitno u inžinjerstvu, budi komparativne slike “graditeljskih čuda” i slične, prizemne govorničko-demagoške uspomene. Asocijacija na Novsko ždrilo, i novi sezonski maslenički most (most samo za lijepo vrijeme) nameće se sama po sebi. Na ovom pauk mostu (osobito namjenjeno ministru graditeljstva i obnove dr. Juri Radiću) nema visokih betonskih ograda koje još treba povećati. Nema zabrana niti isključenja. A ima bure ili sjevernog vjetra koliko želiš. Brzinom od dvjesto kilometara na sat naš vlak prejuri ovaj usporedni, željeznički most a mi još dugo u daljini vidimo visoki luk koji spaja dvije danske obale najmanje udaljen kao od Splita do Šolte (ili tu negdje). O danskim mostovima napisat ću još ponešto, kasnije.

Stižemo u Silkeborg, grad od 350.000 stanovnika jednako raširen i polegao danskom pješčanom ravnicom kao i Odense, grad malih, prizemnih kuća od crvene cigle s vrtovima kao u bajci o Ivici i Marici, širokih i skoro pustih ulica. Na glavnom gradskom trgu u pješačko-biciklističkoj zoni, gradska vjećnica i ispred nje skroman brončani spomenik osnivaču grada, katedrala od crvene cigle u neogotičkom stilu. mali gradski hotel i trgovine, sve same svjetske marke. Skoro na dlaku ista slika kao u Odense-u ili Kopehagenu. Prijatelj koji ovdje živi i koji mi je vodič rješava moje dvojbe lakonskim odgovorom: “Tako je. I u najamnjem gradiću u Danskoj svi su sadržaji kao i u glavnom gradu. Jedina razlika je što u Kopenhagenu živi kraljica i njena Garda.” O tome poslije. Ovdje je bitna spoznaja kako se usklađen razvoj (nikako ne brkati s novom kovanicom naših stratega o održivom razvoju) zasniva na harmoničnoj decentralizaciji svih, za pojedinca vitalnih funkcija i samo nužnoj koncentraciji onih poslova koji su logično zajednički: obrana, policija, spoljnji poslovi, monetarni poslovi..., a i ovi su samo delegirani i pod nadzorom temeljne jedinice samouprave a to j u Danskoj KOMUNA.

Ne mogu se oteti dojmu koji je na mene ostavila danska željeznica. Pa kod nas se ukidaju pretpotopske pruge kao nerentabilne jer po njima putuju prastarim šinobusima brzinom od 40 km/h još samo pružnai radnici na posao i njihova djeca koja imaju "režijske" karte. Naši planeri o željeznici govore kao "pase" transportu, niko od mojih prijetelja, bez velike nužde ne putuje vlakom. A kad bi kod nas bila takva željeznica, odmah bih prodao auto. Maksimalno automatiziran, superkonforan, brz i pouzdan, juri sa spruda na sprud "Danski kraljevski vlak" i prevozi milijune putnika brže od bilo kojeg kopnenog prometala, a na državnim linijama vjerojatno brže i od aviona. Zato je atmosfera oko putovanja i među putnicima opuštena, bez panike, bez jurnjave da se "osvoji" kupe, bez uguravanja stotina prekobrojnih i sl. Pa kako je njima sve to rentabilno? Ili su možda popizdili od bogatstva pa to imaju da bi impresionirali nas, turiste? Prije će biti obrnuto. Mi imamo vlakove kako bi "oni" mogli u Evropi vidjeti ostatke "Orijent-eksprsa" i željeznicu iz doba Franje Josipa. Mi imamo liniju od Splita do Zagreba (unskom ili ličkom trasom, svejedno) kojom se putuje 5 puta duže nego u Evropi i to ako vak ne kasni, a kasni! Mi imamo smrdljive stare vagone s nemogućim WC-ima u kojima je glavni natpis "ne seri kad vlak stoji!" i koji više liče na poljske zahode (ćenife) nego na WC-e (Water Closet). Zašto, konačno ne bih pisao, iskreno impresioniran, panagirik "Danskom kraljevskom vlaku", kad takvo nešto, osim na TV-u ili filmu, neće vidjeti 90% naših građana da žive još 50 godina.