Proza


O tome kako je božica Arhitektura, nestalna, neuhvatljiva, hirovita i rastrošna a njeni učenici, šegrti, mecene i naručitelji, naivni i neuki...


ARHITEKTURA

ona čije su sestre umjetnice a braća matematičari




Brojne su i sveprožimajuće veze u toj velikoj obitelji. Arhitektura, najstarija sestra, božica forme i funkcije, i dobri duh praznine koju formom zatvara. Njena je suština u toj praznini1).Zato je ta prvobitna praznina, naprimjer praznina pećina prvih ljudskih skloništa i staništa bila prvi ozbiljan zadatak Arhitekturi. Ona je jendnostavno osmislila ognjište kao centar pećinskog interijera i žensko mjesto (ginaikon) na kojem je bilo sigurno, udobno i toplo. Vatra, koju je Prometej ukrao bogovima i dao ljudima, postala je i ostala centar i težište u svim arhitektonskim stvarima, kućama i palačama, hramovima i svetištima, karavan sarajima i oazama gdje se konači pod vedrim nebom ili pod jednostavnim šatorima. Tako je Arhitektura, majka svih beskućnika, njihovo ufanje, nada, često i danas nedosanjani san, postala najstarija sestra u obitelji artista i graditelja. Njene sestre: slikarstvo, kiparstvo, dizajn... mlađe su i manje zahtijevne jer im je Arhitektura darovala krov nad glavom  i za stvaranje i za spavanje. Podarila im je zidove i svodove svojih građevina da ih uljepšaju i ukrase, sjenovite vrtove i staklene bašče da u njima izgrade fontane i šadrvane, kipove i ribnjake jer je voda, pored vatre i zemlje treći element. Braća njena, matematičari još su mlađi i samim tim savršeniji, uredniji i precizniji. Često su svojim cjepidlačenjem i izistiranjem na točnosti zadavali glavobolje najstarijoj sestri jer je ona, Arhitektura, bila uvijek malo razbarušena i metafizična, sjetna i zamišljena, duhom odsutna i prisutna istovremeno. Često je ostajala nedorečena i nedovršena a uvijek nesavršena (ovo nije baš neka preporuka za božicu!). Krivce za njenu nedorečenost u cijeloj historiji treba tražiti u ograničenom dometu njenih učenika i šegrta ali još više u neukosti i cicijašenju njenih mecena i naručitelja. Dugotrajna, skupa i mukotrpna gradnja Arhitekturu je zapošljavala kod najbogatijih i najmoćnijih a ona ohola i umišljena kakva je uistinu oduvijek bila, misleći o sebi kao najstarijoj sestri svih lijepih umjetnosti, nije se nikad dala ukrotiti i podložiti, potkupiti ni novcem (mada je legendarno rastrošna), niti silom moći. Silnici i bogataši mogli su Arhitekturu, preko njenih najboljih učenika umilostiviti vjerom u arhitektovu viziju, jasnim zadatkom i „odriješenom kesom“, razumijevanjem... Oni naručitelji, mecene i investitori koji su to shvaćali ili slutili, bili su široke ruke i puni razumijevanja za usputne teškoće. Samo se takvima, rijetkima, posrećilo i Arhitektura im je ime proslavila i donijela ga do današnjih dana. One cicije i sitne duše koji nisu razumijevali njenu razbarušenu i anarhičnu prirodu, njenu hirovitu rastrošnost, već su od Arhitekture krili svoje ciljeve i „pazili na svaki cekin“ dobili su je nedovršenu, loše izmjerenu i rđavo osmišljenu „suštinu praznine“. Ma kako trajne materijale upotrijebili, ma kako sjajne i kićene palače i crkve gradili one su ostale pastorčad Arhitekture jer su je takvi naručitelji sputavali i sapinjali na početku, više se oslanjali na njezinu braću a manje vjerovali sestrama. Tako je kroz cijelu historiju sudbina neshvaćanja i nerazumijevanja njene suštine pratila i njene učenike i šegrte, njene zavodnike i potencijalne muževe. Mnogi od naših kolega i prešasnika, koji su se kitili titulama arhitekte, bili su tek nedoučeni „carpentheri i dunđeri“. Mnogi su tek štreberi i loši imitatori a većina se prometnula u inžinjere priklonivši se njenoj braći upravo iz oportunističkog iracionalnog muškog razloga. Arhitektura, jedna zrela a uvijek djetinjasta i hirovita nevjesta, nešto kao nesedlana ždrjebica koja previše cijeni slobodu da bi je kompromisno zamijenila „bjekstvom od slobode2)“, uvijek se iznova gradila i razgrađivala, svoje loše učenike-prosce zavodila i tjerala u cjelonoćne nesanice, uživajući u postavljenim stupicama u koje su naivni ili puni sebe, ulijetali. Zato ćete i i noćas, (kao i tijekom svih prošlih stoljeća) vidjeti osvijetljene prozore na arhitektonskim ataljeima sve do u kasne sate a nerijetko i do prvih pijetlova. To se oni, iskreni u svojoj namjeri bore s njezinim zakonima, odgonetaju njena skrivena značenja i poruke, pokušavajući pronaći i riješiti njene nerješive formule. Arhitektura se ne da, ni nama današnjim, kao i mnogim prethodnicima. Ne da im se ni onda kad je osvoje i kad s njima, iz čistog hira vodi ljubav i realizira se u prekrasnu građevinu. No čim to bude zgotovljeno a arhitekt u blaženstvu slave pomisli kako ju je osvojio zauvijek i sanjari kako će iz te ljubavne veze nastatati neprolazna djela, Arhitektura, plaha i svojeglava, nevjerna po karakteru, preljubnica kao i sve muze uostalom, ostavi svog ljubavnika i ode drugom. Zato po cijele noći zalud-graditelji3) mrče papir, skiciraju, snatre i slute njene obrise i neuhvatlljive oblike. U Euklidovom vrtu, na tim brojnim papirima prepunim nedovršenih ideja, upitnika, nervozno precrtanih detalja i bilješki, ostaju zauvijek u mraku nerealiziranosti neke od najboljih arhitektonskih ideja. Zato noćobdije ne gase svjetlo iznad svojih crtaćih stolova ili kompjutora, zato im kao u groznici svijetle oči i kad im se vjeđe od nesana same skalpaju. Oni grozničavo u svoju imaginaciju prizivaju božicu Arhitekturu, ljubavnicu i nevjestu, sestru svih umjetnosti kojoj su braća matematičari i fizičari.

ps1 Mnogi su se majstori i zalud-graditelji okušali zavodničkim i ljubavničkim vještinama, svom snagom duha i mašte zavesti i oženiti Arhitekturu, tu vječnu nevjestu i preljubnicu. Mnogi su zapisali i prepričavali najljepše doživljaje u rijetkim noćima kad ih je pohodila i podavala im se. Mnogo je toga izmišljeno kao što su uostalom izmišljene priče o ljubavničkim uspjesima sa smrtnicama, onih koji o njima pišu ili pričaju. Oni koji su istinski vodili ljubav s Arhitekturom, zapravo, bezuvjetno i predano, bez ostatka i predumišljaja, onako kako se prava ljubav i vodi, oni su škrti na riječima i samo im između redaka u rijetkim knjigama ili u pauzama kad govore, možete otkriti ili naslutiti takve događaje. Ostalo je tlapnja. To savršeno sjedinjenje Arhitekture i arhitekte, tako rijetko i nestalno (nikad trajno) vidljivo je kod većine autora. Nerijetko nakon serije vanrednih projekata, u zreloj dobi oni potpisuju pacerske projekte, pune nedosljedne i skrpane nedorečenosti. Zavodnica svima naplaćuje lakovjernost i uvjerenost kako su baš oni njeni zakoniti muževi i tumači i njeni doživotni baštinici. Jer ona je uvijek iznova mlada, nedovršena i nedefinirana. Na vrhuncu užitka kad naivno pomisliš da je konačno tvoja, izgradi se i razgradi pred tvojim očima kao magla i snoviđenje. U tome je njena čar i njena čarobnost ali i njeno prokletstvo: kao što nedovršenim i vječno sumnjičavim ostavlja svakog svog učenika, tako osiromašenim i nesigurnim ostavlja svakog svog mecenu i naručitelja, Arhitektura, ta čarobnica i posestrima svih znanja i vještina, ostaje uvijek iznova sama, nedovršena, neshvaćena.

ps2. Hodam, kao i vi sami što svojim gradovima hodate. Kao što obilazimo mjesta naših uspomena, djetinjstva i mladosti tako obilazimo gradove po svijetu, kao turisti ili emigranti svejedno. Malo toga što vidim i što sam vidio od gradova i mijesta ima neke sretne veze s Arhitekturom. Malo, premalo lijepih kuća, premalo uspjelih urbanističkih cjelina, anonimno je sakriveno i gurnuto na marginu samo stručnoj javnosti. Ostatak, ubjedljiva večina, okružila je i progutala te rijetke bisere, kao što korov prevlada u cvijetnoj leji ako se zapusti i ne održava, ružna je kućegradnja i gradogradnja. Malo je tu Arhitekture. Zašto? Dokle?    

 

Mišo Dunović
srijeda, 13. travanj 2005.

___________________________________
1) krčagu oblik daje terakotna opna ali je njegova suština u praznin koju terakota zatvara; Santa Jama.
2) parafraza na glasovito djelo Ericha Fromma: „Escape from freedom“, Naprijed-Nolit, Zagreb, 1989.
3 )pojam je „posuđen“ od protomajstora B. Bogdanovića iz knjige „Zaludna mistrija“, GZH, Zagreb, 1984.

povratakgore