Gdje spavaju duše gradova?

Gradovi, ili barem neki od njih, kao i ljudi, imaju ono nešto neopisivo, uzvišeno, onu sveprisutnu rezultantu koja ih čini posebnim, jedinstvenim, onim što jesu. To jednostavno zovemo dušom grada. A duša je uvijek dobra jer loše duše jednostavno nema. Loši su ljudi bezdušni. I gradovi mogu biti bez duše. Prisustvo duše je prisutnost dobroga. Imati dušu znači imati u sebi dobrotu, sve ono pozitivno što teško možemo ukratko opisati, jer ta riječ nadomješta gotovo sve pozitivne osobine koje uopće možemo pripisati ljudima, ali i mjestima gdje žive, gradovima, selima…

Duša je nematerijalna, vrlo nježna i jako, jako intimna. Ona se ne pokazuje svakom. Ona se skriva i od prijatelja, jer pokazati dušu, znači ogoliti se, istinski se otvoriti, biti ranjiv. To je rezervirano za rijetke i izuzetne ljude u našem životu, ljubavi, intimne prijatelje, obitelj. Slično je i s gradovima. Upoznati dušu grada, pratiti je u njenom razvoju i na njenom putu, biti suvremenikom njenog odrastanja i polaganog otkrivanja tajni koje skriva, to je vrhunac građanskog u nama. Kad ti grad otvori dušu, a on to ne čini svakom, tek se onda možeš osjećati njegovim stanovnikom i istinski ga doživjeti, zavoljeti. Neko proživi život ne upoznavši ni svoj rodni grad. Nekima i cijele generacije koje su živjele u gradu nisu pomogle, jer duša grada je nježna i plaha, ispletena filigranski fino, od tankih niti duha. Ona obitava samo u dobroti i s dobrotom, vedra u vedrini i tužna u tuzi. Cijeli sam život proživio istinski u nekoliko gradova. Mudri ljudi koje sam imao sreću upoznati u tim gradovima, cijeli su svoj život posvetili upravo toj zadaći: upoznati i opisati, prepričavati, proučavati dušu grada. Od njih više, a iz osobnog iskustva manje i ja sam upoznao, dodirnuo u rijetkim trenutcima, duše gradova: Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Splita… živeći u njima neko vrijeme. «Puno, za samo pedeset godina», rekao bi pokojni Zuko, «ma, đe ti stade toliko?»

Duša grada, šarm, tuga i sreća, život u cijelosti, za svakog je drugačija, jer i duša se pokazuje u stotinu lica, svakom prema zasluzi i naizgled je mala je plaća za golem trud koji moraš uložiti. Ali je zato radost nagrada, uspomene koje nemaju cijenu, iskustva koja te uvijek iznova oplemenjuju i daju ti smisao. Ako si živio dovoljno dugo i dovoljno polako u nekom gradu, njegova ti se duša otkrila. Polako kao što njegov unutarnji ritam otkucava, jer duša grada ne voli trku, ne voli brzinu i površne senzacije, ne zaljubljuje se na prvi pogled i nikad nije vjerna do groba. Za nju se uvijek moraš trudom i marljivim promatranjem boriti, gledati je trostrukim očima i samo ponekad uhvatiti neku njenu nit ili njen trag. U pobrojanim gradovima i ja sam živio onako kako su nalagale životne okolnosti; negdje teško i u izgubljenoj žurbi, negdje djetinje naivno, negdje pun snage i vjere u sebe a negdje pun sumnji; sve se desi živom čovjeku. Ipak, sad kad imam malo više vremena i kad više sjedim i razmišljam nego što samo sjedim, uvijek sam i ne znajući tragao za dušama tih gradova moga života. Kako to sad znam? Jednostavno. Kad sam počeo ovu priču sve su se slike i iskustvo jednostavno složili i prolili na papir. Kao boja i potez, platno i ruka, kad u rijetkim trenucima postanu jedno i kad slika jednostavno nastane.

Gdje boravi duša grada? Gdje spava? Od čega živi? Još tisuću pitanja navire u ovom trenutku.

I tisuću uspomena:

Duše gradova vole vodu, živu vodu oko koje su i nastajali gradovi. Tu negdje na obali rijeke, duše gradova zanoće i zorom se okupaju u hladnoj vodi koju noć izbistri. To su ona mjesta gdje uvijek ima malo vjetra, onog kojem narod tepa: vjetrić, lahor, bava… i koji pirka ili pušika. Tu se duša odmori i provjetri ne brinući se za sutra, jer sutrašnji dan i nije ništa drugo doli današnji, kad se ujutro probudimo (sutrašnjem danu dosta je i njegove muke). To su također ona mjesta na kojima nesvjesno i ljudi i životinje borave u prirodi; sunčana i hladovita, tiha i bučna, lijepa i ružna, riječju, ona životna mjesta na kojima dobar promatrač može u malom doživjeti svemir, svu prirodnu harmoniju i proturječnost. To može biti na primjer, voćnjak beharom obijeljen.

U Banjaluci , gdje sam proveo djetinjstvo i mladost ('53.–'71.), duša grada je stanovala u starom Kastelu. Spavala je na bedemu koji oplakuje Vrbas na Halilovcu1). «…vjetrić piri, dunja miri, noć je kao dan, aj mlado momče, kraj Vrbasa, aman prevario san…» Ujutro rano, okupala bi se u čistoj i hladnoj rijeci i požurila do tržnice uz Crkvenu, malo među pospane seljake2). Prošetala bi zatim Gospodskom ulicom od Kastelovog ćoška do Banovine, «kod Muje» stala u red i pojela vruće ćevape s nogu. Oko podne bi oprala umorne noge na Pilani, ispod visećeg mosta kod «Vitaminke», tamo gdje se s druge strane Vrbanja ulijeva u Vrabas a pjena iz «Celuloze» još nije prekrila cijeli tok rijeke. Zatim bi se vratila alejom preko Borika, obišla pozorišnu kafanu i kod Zamole popila rakiju «na dug» a onda se spustila u baštu Hotel-Bosne i natenane popila popodnevnu kafu. Kad se počne hvatati suton i duša Banje Luke izašla bi na korzo, naslonila se uz svoju lipu i promatrala cure i momke kako nogu uz nogu po četvero–petero, šeću. Oko pola deset korzo se prorijedi a ona bi preko parka odlutala do «aleje uzdisaja» obišla zaljubljene koji nikog nisu primjećivali, prošunjala se krošnjama lipa i divljih kestena zajedno s noćnim vjetrićem i sretna se vratila na počinak u stari Kastel. Subotom bi pošla do KAB-a3) i na igranci gledala kako prvi rokeri plešu i ofiraju curama, sve do deset uveče. Nedjeljom, s proljeća a za Prvi maj obavezno, duša Banjaluke preselila bi se na obale Vrbasa do Gornjeg šehera ili u Trapiste i u malenim lukama4) okupila prijatelje na teferič. Sjedilo se, peklo meso na roštilju ili okretalo prase ili janje, već prema prigodi i vjeri, lovila se riba a za ljetnjih vrućina se kupalo preplivavajući brzu rijeku. U suton bi tiho, tijano, sevdalinka slobodno lebdjela nad vodom i krijestama valova na vrbaskim brzacima. S tom lijepom elegičnom pjesmom na usnama i duša bi se vratila gradskim autobusom na kat («englezom») do Boića hana. Odatle bi kroz park otišla do pruge i lokalnim se vlakom vratila u centar, u «Lovca» popila još po jednu i odlepršala preko aleje heroja opet do Kastela.

Sarajevu , gdje sam studirao ('71.-'76.), duša je spavala po avlijama na Bembaši, iznad Baščaršije ili u šljivicima, na onom malom neznatnom propuhu kojeg je vjetrić dopirivao od Kozije ćuprije5) starom višegradskom džadom. Ujutro bi se probudila, umila se i oprala noge na Miljacki i s prvim dućandžijama na nekom ćepenku popila kafu «krmeljušu», spustila se tramvajem do Marin-dvora, povirila u Zemaljski muzej i kroz park se popela na Koševo. Za lijepa vremena prošetala bi livadama po Pionirskoj dolini, preskočila do Sedam šuma i niz bjelavske sokake spustila se na Miljacku do Tekije na Skenderiji. Pojela bi frtalj bureka, «od oka da se kantar ne masti» u Taslidžića i Titovom se vratila do Begove džamije. Popodne bi lunjala čaršijom među kujundžijama, bakračima, aščijama i kundurdžijama, jela baklave i tufahije na Slatkom ćošetu i uveče prošetala alejom prema Grbavici. Tamo je tiho šetala između isprepletenih prstiju koji su se zaklinjali na vječnu ljubav, i zaneseno odšetala ponekad sve do Ilidže i alejom platana sve do Vrela Bosne. A onda zadnjom trojkom nazad u Sarajevo. Preko puta «Parkuše» na Titovoj bila je kafana «Zora». Tamo bi sarajevska duša otišla uvečer i pila s pjesnicima, gradskim boemima i starim pjančinama. Metiljala bi pijano zaplićući jezikom, neke važne, prevažne istine kojih se u mamurno jutro nitko više nije sjećao, a poslije fajronta oteturala bi ponovno preko zatvorene Čaršije na bembaške strane i do zore bi je onaj povjetarac razbistrio i otpuhnuo s nje miris ustajalog kafanskog dima i jeftine «meke» rakije.

Nedjeljom je duša Sarajeva bivala naizmjenično na Koševu i Grbavici. Ta podijeljenost na Želju i Sarajevo nije nikad bila ni slična neprijateljskoj netrpeljivosti u Beogradu između Zvezde i Partizana ili rivalitetu Hajduka i Dinama, naprimjer. Uvijek je to bilo nadmetanje nepomirljivih rivala ali nekako u slavu nogometa. I tu je sarajevska duša bila posebna.

Mostaru ('76-'80) je duša spavala pod Starim mostom i to na priječkoj strani u avlijama ispod Taphane, gdje se Radobolja bezbrojnim kanalima i kaskadama s Neretvom vjenčava. Ujutro bi prva, još za rose, preko Mosta prešla na Kujundžiluk i čekala ispod košćele svoju jutarnju kafu budnicu. Prošla bi starom kaldrmom do Tepe, kupila nisku bamji i korakom, nogu za nogom, do «banje» i hotela Neretve. Odatle bi Titovim mostom prešla do Šantićeve, obišla Ćelovinu i opet se Carinskim mostom prebacila na lijevu stranu, praveći polovicu osmice. Vratila bi se oko podne do Titovog mosta, prešla do Cernice i opet do Priječke čaršije. Tamo bi u hladu, uz Krivu ćupriju pila popodnevnu kafu i gledala kako s donje strane momci za pare skaču u Neretvu s Mosta ili s kule. Napila bi se Radobolje, i na prvi znak noći zakapijala bi se ispod Tabačice na obalu Neretve i otud gledala kako dućandžije na Kujundžiluku zatvaraju radnje i zaklapaju ćepenke. Gledala bi kako se pale i svijetle prvi prozori u Brankovcu dok u daljini vrhove Veleža guta pomrčina. Nedjeljom, od ranog proljeća a u Mostaru sve probehara odmah i naglo, čim prođu «bablje huke» (u Splitu ih zovu «marćane bure»). Tad duša pođe u Gradac na more ili se počne kupati s prvim plivačima u ledenoj Neretvi, a kako teško podnosi vrućine i bjeline mostarske, često odluta uzvodno, hladovitim klancima do Jablanice, na pečenu janjetinu.

Splitu duša ('80.-'90).u Getu6) spava, na Cararinoj poljani ili u vestibulu, kako kad. Zorom izađe do Gusara i na Mateuški čeka ribarske brodove i ribare umorne od noćnog lova s kašetama punim ribe, prati uz Marmontovu do peškarije. Prođe preko Pjace, ispod ure i kroz Srebrna vrata dođe do Pazara. Tamo malo trguje i u luci dočekuje jutarnje trajekte i otočane. Zatim uz Katalinića brig prođe do Bačvica i Firula, pokraj prvih tenisača, popne se i obiđe bolesnike i za nevolju pređe preko Gripa a radije niz Omišku opet do pazara i «stare slobodne». Na Rivi sjedne na štekat i pije kavu s mlikom, gleda more i svit koji je izaša učinit đir. Kad odzvoni podne duša Splita krene lagano, nogu za nogom preko Rive i Mateuške, obalom do Zvončaca i tim se tempom vrati. To se zove veliki đir. Skoro će jedna ura (bot) i ona od peškarije preko Prokurativa krene u Varoš. Tamo, u dvoru, s nekim starim ribarom obidva brujetić, popije žmul vina, malo pižolotaje7) i opet čini đir. Krene lagano do prve vidilice na Marjan i tamo s terace, pijući kapućino gleda cili grad k'o na dlanu. Poslije opet uz more obiđe oko Marjana, preko instituta i prve vode, dođe u Spinut i u Vidovića park. Umorna sjedi na klupi, gleda vjeverice kako skaču po granama ili se igra s djecom. Kad se upale ulučni ferali, duša Splita krene u noćarenje, u neki od disko-klubova uz more, gdje mladost sluša muziku i pleše do pred zoru. Kad se vrati na počinak, jedva okom trepne u vestibulu a već čuje prve galebove i mora požurit ribare dočekat.

Gdje su ovih dana duše gradova moga života? 

U Banjaluci , bezdušnoj i rastrganoj između straha i srama, sirotinjske tišine u sobi moje majke, iza prozora njenog malog stana, razdrobljeni je prostor ni grada ni sela. U takvom nečem neimenovanom, kreću se sjene-ljudi i sami razdrobljeni kao kamen FERHADIJE. Duša još dugo neće pohoditi obale Vrbasa. Samo tamo daleko negdje u izbjegličkim stanovima Europe zapjeva petkom pijano i nostalgično: … vjetrić piri, dunja miri, noć je kao dan…

Sarajevu , onom građanskom i čaršijskom, ranjenom i pokopanom na novim nepreglednim bijelim grobljima, duša je razbucana i razbacana po cijelom svijetu, od “šarafa” na sjeveru do Novog Zelanda na jugu. Polako se skuplja i oprezno vraća, mada se veliki dio te bivše duše prije može sresti u nekom švedskom Braun Caffeu nego na Bembaši. 

Mostar , raspolućen, živi praveći se da ima dvije duše: našu i njihovu. Kao da postoje dvodušna bića, kao da je takvo nešto uopće moguće. Nikada više, a pod tim razumijevam kratkoću života, nas još živih suvremenika, nikada se njegova duša neće stopiti, pokrpati i opet biti jedna, mnogoznačno jedna. A Novi-stari most još će dugo, generacijama, spajati samo dvije bezdušne praznine. 

Splitu duša danas spava u Zagrebu i po Evropi. Ovdje je ostalo samo još sjećanje na djecu. Sva vitalnost, polet, snaga i kreacija, sva radost i mladost otišla je gore. I sva će nova otići. Samo ljeti i o praznicima, dođe, popije kavu s mlikom na Rivi i nerrvozno odjuri ne sjeverozapad. Teško je ovdje na jugu s dušom na sjeveru.  

Mišo Dunović
utorak, 23. ožujak 2004

___________________________________
1) Dotle je i bio grad, a ono dalje se zvalo a i danas se zove «preko Vrbasa»
2) Povrće i voće, perad i mliječne proizvode dovozili su još i tad konjskim zapregama, čuvenom «kolijom» iz Lijevča polja koja se od ponoći do jutra lijeno vukla osvijetljena petrolejskim fenjerima, od Laktaša prema gradu, pa je pola ostalo na stočnoj pijaci a pola, preko Malte i Borika, «tranzitnim» na tržnicu.
3) KAB= Klub akademičara Banjaluke, bila je poznata bašta u kojoj su potkraj šezdesetih svirali prvi rokeri kompilirajući skinutu muziku s Radio-Luksemburga.
4) Banjaluci otud dolazi i ime; Banja zbog termalnih izvora a Luka kao zaravan uz rijeku.
5) To je kameni most iz turskih vremena, nekoliko kilometara od Baš-čaršije, uzvodno uz Miljacku.
6) Get je lokalni naziv za prostore unutar Dioklecijanove palače.
7) Pižolot je splitski izraz za odmor nakon ručka (obida).