O tome kako se gradovi grade generacijama a odluke o gradogradnji donose "kratkotrajni" ljudi ogrezli u korupciju i zaslijepljeni sjajem ZLATNOG TELETA.

GRADOGRADNJA i KORUPCIJA-majka pogrešnih odluka

ili tajno o božavanje Zlatnog teleta

Gradovi se grade i pregrađuju otkad je svijeta. U graditeljskom smislu grad je jedan živi organizam, jedno stalno veliko gradilište. Staro se ruši, novo se gradi, dograđuje, pregrađuje. Grad se širi, povećava, prilagodbe su stalne, jer se i potrebe njegovih stanovnika i pridošlica umnožavaju, povećavaju. Sve te promjene osmišljavaju, planiraju i realiziraju gradograditelji; arhitekti, inženjeri, građevinska industrija, poduzetnici i zanatlije, kolokvijalno nazvani građevinski kompleks. Tu su još planeri, urbanisti, graditelji komunalne infrastrukture i prometnica… Na vrhu te hijerarhije su političari, državni činovnici, država i njena moć koji donose ključne odluke o gradnji gradova. Veliko i respektabilno društvo vam je taj građevinski kompleks, veliko po broju učesnika a respektabilno po znanju i iskustvu kako u teoriji tako i u praksi. Moćno je to društvo jer se u poslovima gradogradnje obrću ogromni novci i od tih poslova živi veliki broj obitelji. Naoko, svi uvjeti za jednu poslovnu idilu, svrhovitu i smislenu jer čovjek gradi i stvara gradove od praskozorja civilizacije do danas. To znači da je i vještina gradogradnje vrlo stara a tradicija i iskustvo nataloženo od stotina generacija. Mudri ljudi znaju da grad ne možeš izmisliti, isplanirati i izgraditi za života jednog naraštaja. To što napraviš nije grad (ni Novi Zagreb, ni Novi Travnik, ni Brazilija) i to nam iskustva iz povijesti pokazuju. Grad nastaje polako i u kontinuitetu i potrebno mu je vrijeme i mudrost mnogih generacija, stotine godina i stalne mijene, prilagodbe, poboljšanja. Ta očigledna istina opterećuje ogromnom odgovornošću gradograditelje i zahtijeva sve njihovo znanje, i umijeće. Životi jedne generacije «ugrađuju» se u tkivo grada slijedeći sve prošle generacije, ispravljaju njihove pogreške, prilagođavaju grad novim potrebama stanovnika. A one su sve veće.

Paradoks počinje činjenicom da jedan naraštaj gradograditelja traje trideset-četrdeset godina što je manje od pola života bilo koje, najjednostavnije građevine. Ovaj paradoks je još veći jer političari, vodstvo koje donosi ključne odluke «traju» još kraće (3-4 godine). Nesvjesni svoje odgovornosti za kontinuitet povijesti grada, neuki da bi pamteći povijesna iskustva i učeći se od njih gradili grad, neinventivni i bez vizije budućih potreba i razvojnih nužnosti oni bauljaju u PRAGMATIČNOJ POLITICI. A to, ta «pragmatika ili real-politika» prevedeno na jezik običnih građana, znači zadovoljavanje trenutnih interesa njihovih interesnih grupacija, javnih i tajnih saveza s građevinskom mafijom i uspostavljanje paralelnog sustava kroz «graditeljske lance sreće» ( vidi moj tekst: URBANA VILA … ). Naravno da takvi, korupcijski odnosi prave samo štetu.


Korupcija nije toliko pogubna na prvi pogled, u sadašnjosti. Crni novci se «peru» i vraćaju u novčarske tokove pa će vam ekonomisti to protumačiti kao «alokaciju resursa»!!!. Mafijaši postaju sve moćniji ali ionako je teško razdvojiti njihovu sraslost s političarima. «Srasle im kosti i samo se uloge te stoglave aždaje-hidre mijenjaju», rekao bi moj mudri prijatelj. Korupcija je pogubna na duge staze, u gradogradnji naročito. Ona u svom temelju ima namjeru i realizira namjeru pogrešne odluke . Korumpirani moćnik (ovdje se misli na sve one koji ovlašteni od nas donose u naše ime odluke) «pogoduje» nekom ili nečijem parcijalnom interesu, nezakonitosti, lopovluku, svejedno.

Javni interes, koji je u gradovima daleko iznad bilo čijeg privatnog interesa, jer je grad «proširena kuća» svih građana ili «zajednički dnevni boravak» svejedno, grad dakle u korumpiranom okruženju biva pogrešno građen. Stihijno i parcijalno. Kuća po kuća. Parcela po parcela. Ulica po ulica bez ikakve svijesti o cjelini. Tim pogrešnim odlukama, a da nisu pogrešne, korupcije ne bi ni bilo ili obrnuto, da nema korupcije pogrešne odluke se ne bi donosile, upropašćuje se trajno budućnost naših gradova. Naši mali, uskogrudni interesi, naša pohlepa za nezasluženom dobiti i osobnim probitkom po bilo koju cijenu, u gradogradnji račun ispostavljaju budućim generacijama. A buduće generacije, naša djeca i unuci nisu od nas naručili takve poslove da bismo im imali pravo ispostavljati račune, niti su nas ovlastili da im budući život u gardovima učinimo nemogućim. Kroz cijelu povijest imamo primjera da su iz nekog, nama nepoznatog razloga, gradovi bili napuštani i njihovi stanovnici su se raselili. Neke je pojela džungla, neke prekrio pustinjski pijesak. Povjesničari spekuliraju nekim tajanstvenim i nama nedokučivim razlozima. Meni se čini da ti «razlozi» nisu tajanstveni već su puno prozaičniji i leže upravo u korupciji, majci svih pogrešnih odluka.


Mišo Dunović
srijeda, 11. veljača 2004.


Ps.
U Indiji, kad kćer prispije za udaju i kad je ispraća iz kuće i predaje mladoženji, otac se zahvaljuje bogovima što su mu udijelili sreću da se brine o njoj tih petnaestak-dvadeset godina.

Kojem bogu se zahvaljuju oni kojima smo mi udijelili sreću da se brinu o našim gradovima tri-četiri godine?

Zlatno tele je njihov predmet obožavanja i njihovo vrhovno božanstvo. Tajno, naravno.