Samo vi sanjajte. A zamislite da vam se snovi ostvare?

I HAD A DREAM

Da je mene ili bilo koga od vas, do prije samo nekoliko godina netko pitao za slabu točku Zapadno-civilizacijskog modela, većina bi odgovorila; prvo, kako je taj sustav neranjiv i bez Ahilove pete i drugo, ako i ima slabosti, loše strane bismo tražili na sociološkoj ravni (otuđenost ljudi, neizdrživi tempo življenja i stalnog nadmetanja, kolektivni stres) i obavezno to opravdavali plaćenom cijenom za život u obilju i «američkom snu». Ono što sigurno nitko ne bi povjerovao da ste mu rekli kako su te slabe točke na Manhatn-u, gdje su izgrađene najviše i najčvršće građevine na svijetu, niti bi tu točku tražio u avio-transportu, najsigurnijem i najbržem prijevozu ljudi i roba. I niti jedan ozbiljan analitičar nije ni rekao ni zapisao kako je takva civilizacija ranjiva u jednoj naoko nevažnoj točci, rušenju jednog od nebrojenih američkih nebodera i avio-terorizmu. Logično. Ako tražite slabu točku nekog sustava onda je malo vjerojatno da ćete je naći u njegovim najjačim dijelovima. Pa i Ahileja je božica držala za petu misleći kako je to najmanje izložen dio tijela i bila je u pravu. Nije ga držala za glavu, ruke ili stomak kako bi na vitalnim mjestima ostao neranjiv. Ali, vrijeme antičkih mudrosti je prošlo a zapadni svijet je i sebi i nama ostalima nametnuo sliku o svom načinu života kao najboljem mogućem, najjačem i neranjivom, a cijela farsa oko rušenja Twins-a nepovratno je raspršila tu iluziju.

Godinama sam kao građanin svijeta trećeg reda, (a u tu treću ligu me postavila globalna podjela moći), zavidio ljudima na Zapadu na mogućnostima koje im njihov demokratski državni okvir pruža. Ideal kako možeš živjeti u vili s bazenom i ogromnim prozorima bez rešetaka i koja se ne zaključava, a umjesto ograde prema ulici je lijepi travnjak, prirodni nastavak uličnog drvoreda, kako se do ureda možeš voziti ogromnim otvorenim Cadilac-om «s vjetrom u kosi», autom koje se umjesto brojnih sigurnosnih mehanizama i alarma samo nonšalantno zalupi i čuješ samo onaj plemeniti prigušeni «kluk», kako malo prije devet stižeš u svoj prostrani ured na Manhatnu na 105.kat i s visine od 350 metara promatraš panoramu novog Babilona a kad ti to dosadi, sjedneš u svoj (zamislite privatni mlažnjak!) avion i odletiš na bilo koju točku u svijetu. Takav ideal je i danas arhetipska matrica kad neko opisuje «dobar život na Zapadu». Svi smo mi bili od tog Zapada nesmiljenom propagandom uvjeravani i doskora vjerovali kako je to najbolji od svih mogućih života i kako će svijet jednog dana biti savršen kad svatko bude imao vilu s bazenom i već opisanom dodatnom opremom.

Godinama sam kao arhitekt svijeta treće klase (jebi ga, doma je najbolje!) zavidio zapadnim kolegama koji projektiraju nebodere visoke četiristo metara i grade ih na omanjem nogometnom igralištu usred prometne gužve, tik između drugih takvih nebodera. Koja vještina, koja tehnologija građenja! Zavidjeli su im i moje kolege i pitali smo se svi zajedno zašto mi nemamo ni novaca ni želje ni znanja i vještina da takvo što gradimo.

Godinama sam kao vozač treće auto lige, vozeći se 40 km/h u polovnom Spačeku, Fići ili Stojadinu, bespućima Bosne, po ostacima rimskih putova, zavidio nekome Zapadnom vozaču prve auto lige, koji šiba stotinu milja na sat u svom prostranom Cadilac-u, s vjetrom u kosi, osmero-tračnom auto cestom.

Godinama sam kao putnik Jat-a, satima čekajući da neki prastari DC-9 doleti sa servisa iz Frankfurta (pa malo svrati i po putnike u Dubrovnik) i odveze me koju stotinu kilometara do Zagreba, zavidio svom pandanu, Zapadnom putniku busines klase koji svakih pola sata ima let iz New Yorka za Chicago, ma što?, od Los Angelesa do Chatanoge ili neke teksaške vukojebine.


Čovječe jesmo im se nazavidjeli!!!

I sanjao sam, kao vjerojatno i mnogi od vas, kako će to sve jednoga dana biti i naša zbilja i svakodnevica i kako će blagostanje stići i na naš «slijepi kolosijek u vlak bez voznog reda». I još sam sanjao kako ćemo i mi imati vile s bazenima i privatnim plažama, velike prozore bez rešetaka i travnjak bez ograde, kao prirodni produžetak ulične aleje, i kako ćemo malo prije devet stizati s vjetrom u kosi niz osmero-tračni auto put, velikim Cadilac-ima koji se ne zaključavaju, već samo nonšalantno zalupe i čuješ onaj prigušeni, plemeniti «kluk». I kako uđeš u prostrani lift i pritisneš broj 105 a on te odnese nečujno i brzo do tvog prostranog ateljea na 350 metra visine. Samo da pokupiš skice pa odjuriš do aerodroma, sjedneš u svoj privatni Jet i odletiš na gradilište na drugi kontinent.

Neki od tih snova, ona njihova lošija, tamna strana, već se i ostvaruje. I mi postajemo «masovni ljudi» i nekritički (a tko nas pita?) preslikavamo i imitiramo taj Zapadni model «bez alternative». Sjetite se samo gladi naših elita za «euro-atlanskim integracijama» pa «pridruženog članstva u EU», pa «kandidata za NATO»…

I sad kad su svi ti moji snovi tako blizu ostvarenju, kad se sva moja zavidnost skupila pred vratima naše kuće u Globalnom selu, nekako više nisam siguran da je sve to imalo smisla, jer ti snovi, a to su nedavni događaji i svakodnevica pokazali, nisu više IN a nisu ni onaj ideal blagostanja Zapadnog civilizacijskog kruga.

Nitko tamo više ne želi živjeti u vili s bazenom i ogromnim prozorima. Ako u njoj i živi umjesto travnjaka kao prirodnog nastavka uličnog drvoreda zaogrnuo je svoju slobodu ogradama punim elektronskih senzora, video kamerama, ljutim psima i ćelavim glavanima koje od milja zovu body-gard.

Nitko tamo više ne želi juriti kabrioletom s vjetrom u kosi, već se vozi u blindiranom klonu kamiona-tenka i svaki jutro prije ulaska, podviruje pod auto i traži izdajničko žmirkanje podmetnute paklene mašine.

Nitko tamo više ne želi raditi u prostranom uredu na 105. katu do kojeg vozi brzi nečujni lift.

A pogotovu nitko tamo više ne želi privatni avion jer njime nigdje ne može poletjeti bez pratnje dvaju lovaca-bombardera-presretača.

Svi moji snovi i sva moja zavidnost raspršili su se kao jutarnja sumaglica.

A u međuvremenu dok sam sanjao projekte velikih nebodera, zaboravio sam savjete i vještine kojima su me učili moji stari profesori i majstori i bauštelci i dunđeri i moj djed konačno.

Dok sam ja sanjao prostrane kabriolete i široke auto putove, zaboravio sam kako se popravljaju stari auti «alternativnim dijelovima», zaboravio sam pješačiti obližnjim šumarkom, voziti bicikl.

Dok sam sanjao vilu s bazenom, zaboravio sam kako je lijepo jutarnje kupanje u obližnjem potoku.

I konačno dok sam sanjao svoj privatni avion zaboravio sam letjeti.


No, valjda nije ni nama sanjalicama najteže. A zamislite da su mi se snovi ostvarili?


Mišo Dunović
četvrtak, 12. veljače 2004.