O vizijama i vizionarima, velikim projektima i Misiru koji nas čeka ako pustimo smjelim majstorima da nam dosanjaju hrvatski san.

HRVATSKI SAN I SPLITSKA STVARNOST

Split je naprosto preplavljen vizijama i vizionarskim projektima zadnjih petnaestak godina. Takve se vizije neprekidno utrpavaju na javnu scenu uzduž prostora cijele obale i otoka. One konstantno zapunjavaju i zagađuju prostor javnog dijaloga, skrećući fokus stručne javnosti na ispraznost podrške ili osporavanja nečeg što najčešće ne može otrpjeti niti površnu laičku kritiku. I dok nas mediji šopaju „senzacionalnim idejama“ i posreduju narodu „vizionarske projekte“ u vidu javnih prijedloga i obećanja, dotle majstori1) korak po korak, parcelu po parcelu grade i suho zlato pretvaraju tako preizgrađeni prostor. Zato i vrijedi ova pitalica koja slijedi, kao samointervju ili propitivanje savjesti svakog od nas. 

Zašto je dosadašnja praksa parcijalne gradogradnje, neodgovorna i profiterska gradnja, bezobzirno poništavanje ideje o gradu kao harmoničnoj cjelini?
Zato što takva gradnja „lokacija po lokacija“ amnestira sve učesnike u planiranju i izgradnji grada od bilo kakve odgovornosti za polis-cjelinu. A grad nije i neće biti to što se dans gradi. Grad to je naša kuća u širem smislu. To je i susjedova kuća, grad je kuća beskućnika, pasa lutalica, besposličara. A prije svega grad je dječja kuća i kuća uličnih svirača. Grad nije i ne može biti ono što danas kolokvijalno zovemo mega-polis, jer se ovdje potkrada «atribut viška»; grad je polis a New York nije polis. A sve te takozvane „vizionarske ideje“ koje se drsko nude na javnoj sceni idu za tim da se Split, Dalmacija i cijela obala i otoci pretvore u nekakav veliki, grandiozni mega-polis, nekakav surogat pustinjskog Dubaia i atlanskog Miamia.   
Zato što se majstori najbolje snalaze pretvarajući obiteljske kuće u urbane vile, etažirane stambene zgrade nastaju od apartmanskih objekata, mame, tate, žene i djeca postaju  etažnim vlasnicima i na brzinu prodaju svoje djelove novim kupcima. Tako naglo jača graditeljski lanac sreće i jedno jutro se probudite u njihovom gradu. Nije to više vaš grad kad vam se svakog pročelja ceri ogromna neonska reklama s imenom nekog od lokalnih majstora.  
Zato što atomizacija gradskog tkiva omogućuje da se u njega interpoliraju samo oni sadržaji koji donose basnoslovne profite svim članovima lanca sreće pa i sitnoj birokratskoj boraniji koja se prehranjuje sitnim tarifama2). Inače ta armija činovnika nepotrebno će zakomplicirati „poslove“.   

Zašto je ideja o planiranju gradova „iz nule“ u svojoj suštini oportuna urbanistička ideja i opasno koketiranje s totalitarizmom?
Zato što je gradnja na ledini ili u pustinji gradnja laka i bezuvjetno „dobra“, gradnja neodgovorna i u isključivoj službi brzog profita. „Legendarni“ Las Vegas i slični primjeri iz Azije, Emirata, Južne Amerike donose profite i poduzetnički uspjeh ali to nikako nisu primjeri dobrih mjesta za život. Mediteransko iskustvo od Antike do danas toliko je superiorno bilo kojoj ideji mastodonata i mega-polisa da ju je nepotrebno uopće elaborirati i dokazivati. Zato su ideje o novim gradovima „iz nule“ urbanistički oportune jer idu linijom najmanjeg otpora.    
Zato što je gradnja „iz nule“ nemoguća, jednako kao i totalitarna ideja o nama sadašnjima kao početku svega; sjetite se samo revolucionarnih zabluda o tome kako je sva prošlost toliko loša da je treba prebrisati i sve početi iznova. Tako su, uostalom, građeni Novi Beograd, Novi Zagreb, Novi Travnik... gradovi spavaonice, konglomerati keksara i nebodera koji nikad neće postati gradoom već će uvijek biti njihova suprotnost i negacija. Začudno je da i pored toliko negativnih iskustava iz bliske prošlosti neke uvažene kolege još uvijek „jašu“ na  idejama gradnje „iz nule“.
Zato što su sva mjesta pogodna za život već odavno postali gradovi, sela, naselja... I evoluiraju, šire se, napreduju ili jednostavno odumiru. kao i ljudi.
Zato što onaj tko ne razumije lokalne prilike, onaj tko ne uvažava tradiciju življenja na nekom prostoru nije u stanju osmisliti nikakav dobar projekt a da on ne bi u svojoj realizaciji bio štetočinski i devastirajući na duži rok a koristan i profitabilan isključivo majstorima čiji je kredo: zdipi lovu i briši!

Zašto „Vizionarski projekti“ kojima se nude kardinalna i megalomanska rješenja nemaju ničeg dobrog u sebi?
Zato što ona stižu sve ove godine iz iste kužine, iz „graditeljskog lanca sreće“ i od novih poduzetničkih „vizionara“. U nedostatku suvislog i odgovornog prostornog planiranja i jalove političko-birokratske ujdurme, ad-hock rješenja čine se spasonosnim i za vlast i za majstore; prvi nam dokazuju svoju navodnu otvorenost vizijama i modernitetu a drugi naravno love u mutnom i viču držt'e vuka, pa ako iz grma iskoči i zec, valjat će za tingul.  
Zato što su takve ideje atraktivne za kafanske suprotive i čakule, za isprazna nadmudrivanja.
Drske i neodgovorne javne ponude često se zaogrću plaštom vizionarstva kako bi se unaprijed eliminirala racionalna kritika i uspostavio diskurs navodne poduzetničke odvažnosti, hrabrih iskoraka i smjelih razvojnih odluka mada one nisu ničim pokrijepljene osim „vizijom“. CAUSA ALIQUA SUBEST. (Nešto se krije iza toga), rekli bi stari Latini. No agresivna poduzetnička elita podržana nesposobnom i nemoralnom političkom moći eliminirat će svaki dijalog i svaki stručni diskurs u njemu. Domoljubnom budnicom, vizijom na nacionalnom nivou, svenarodnim boljitkom, svajedno. Ta ekipa iz graditeljskog lanca sreće uporno će nas usrećivati jer miris novca i buka betonskih mješalica onaj je afrodizijak koji puni motore novokapitalistima. Sve dok se i posljednji metar obele ne zabetonira.

Mišo Dunović
srijeda, 14. prosinac 2005.

___________________________________
1) majstori je kolokvijalni naziv za članove tajne udruge „GRADITELJSKI LANAC SREĆE“, udruge u kojoj su svi; i investitori i izvođači i državni činovnici i projektanti... sretni. Više na: http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=273
2) Velika je tajna kolike su tarife za „usluge“: lokacijska dozvola, vlasnički list, inspekcijska šutnja, sudska zastara... ali ih interesantno svi potrebiti začas doznaju, plaćaju i muče.