Proza

Tražeći zlatno runo

ili sjećanje na IDEALAN GRAD???

 

Živjeli su u davna vremena neki ljudi (kakvi ljudi-čudni ljudi) koji se nisu zadovoljavali samo evidencijama i opisima onog što imamo, nije im bilo dovoljno tražiti i opisivati uzroke što je sudbina takva kakva je i zašto se dešava to što se dešava. Bili su to ljudi koji su tražili zlatno runo, svoju muzu ili neku drugu «nevažnu» i «ne-pragmatičnu» stvar. Bili su to ljudi koji su izračunavali kvadraturu kruga, brojali do više od puno i u zakonima brojeva tražili tajnu svemirske harmonije. Bilo ih je svake fele; znanstvenika i avanturista, pitagorejaca i zalud-graditelja, umjetnika i falših astrologa, boraca s vjetrenjačama i računovođa... Jedinstveno im je bilo to što se nisu mirili s opisom postojećeg već su opisivali nepostojeće, nešto što će doći (il' ne doći! Čekat ću ga…).

Tako je tamo u XVI-XVII stoljeću grupa «ljudi opće prakse» tragala za IDEALNIM GRADOM.

«Bog je stvorio selo a čovjek je stvorio grad» razmišljao bi naglas moj prijatelj, prepričavajući neku, dragu mu sentenciju: «Golemo!»

Grad to je naša kuća u širem smislu. To je i susjedova kuća, grad je kuća beskućnika, pasa lutalica, besposličara. A prije svega grad je dječja kuća i kuća uličnih svirača.
Grad nije i ne može biti Babilon, izmiješanih jezika i ljudi niti je grad ono što danas kolokvijalno zovemo mega-polis, jer se ovdje potkrada «atribut viška»; grad je polis a New York nije polis. Čovjek ma kako složeno biće ipak se, iskustvo govori, može baviti sam konačnim brojem problema, slučajeva, događaja. Zato onaj dio koji izmiče pažnji, onaj prekobrojni dio problema, bez nadzora metastazira i za čas ti eto grada-monstruma, frankeštajnovske tvorevine kojoj (valjda od straha) tepamo MEGA-POLIS, kao da se gradovi mogu računati i opisivati brojem mega-bita, ili mjeriti sličnim aršinom. Takvim velikim i presloženim strukturama (aglomeracijama) trebalo bi nadjenuti neko drugo, prikladnije ime, neki augmentativ, nakaradan kao što su i oni sami: gradusina, gradurina, gradetina? Vidite da čak niti jedan agmentativ ni približno ne odgovara niti ih definira; preslabe su riječi. Te ogromne ulančene urbane strukture otimaju se i našim opisima kao što su se otele našem nadzoru i vladaju, kreiraju posve nove životne modele:

Ujutro se premjesti svojim čeličnim ljubimcem 100 km od spavaonice do radionice i uvečer se vrati tih 100 km od radionice do spavaonice. Sve duže živi u radionici i sve manje boravi u spavaonici. Ali zato kad dođe vikend! Subotom odjuri 50 km od spavaonice do prodavaonice, nakupuj zaleđenih surogata za podgrijavanje u mikrovalnoj. To zovemo brza hrana; opet atribut viška jer hrana i ne može biti i nije; ni brza ni spora. Sve to pospremi u «hladnjaču-ledenu sobu» (jer to i nisu više frižideri), malo se druži i roštiljaj s prijateljima i u nedjelju odjuri 150 km (najmanje) na izlet. Popodne se već sjuri natrag, pripremi se za radionicu i nakratko posjeti spavaonicu. U radionici radi (kako je to ljiepo opisao vic): 2 sata za Veliki Japan, dva sata za Kompaniju i četri sata za sebe. To će biti dovoljno da se kapitalistički model prehrani, kako tako. A ostalo? E dva sata putiuj od spavaonice do radionice i dva sata natrag, subotom sat do prodavaonice i sat natrag, nedjeljom tri sata na izlet i tri sata natrag, to je cijena koju plaćaš za život u «mega-polisu». To je on, taj monstrum u kojem i samo u njemu, možeš preživjeti, poštujući njegova pravila. Pa 'ko izdrži!

A oni lovci na zlatno runo i tragači za IDEALNIM GRADOM? Njih, njihove projekte (utopijske naravno!), prekrila je prašina i samo ih još poneki štreber proučava i to kao romantičnu i egzotičnu povijest. Među tifozima, fah-idiotima, ekspertima i inim specijalistima nema ni mjesta, ni volje niti znanja da bi se moglo razumjeti «ljude opće prakse». Njihovo znanje je prešlo u zaborav isto kao i pamćenje o njima, uostalom kao i pamćenje običnog građanina, bivšeg stanovnika polisa.

Mišo Dunović,
utorak, 20. siječanj 2004.

povratakgore