KUĆA KAO MOJ UNUTARNJI SVEMIR

Naš je dom točka našeg identiteta i muzej naših uspomena.
"...prošlost je tvar od koje je sazdadano vrijeme;
zato ono odmah postaje prošlost." (Borges, Čekanje)

Pregolem je naš strah od budenja. "Spavati to znači odvojiti se od svemira" zapisao je pouzdani svjedok vremena. Zaspati, sanjati i probuditi se, "otići i vratiti se na isto mjesto" neizrecivo je dobar osjećaj. Onaj praiskonski strah koji imamo zapisan u sebi naslijeden i predan nam od svih bivših generacija koje su lutale u potrazi za mjestima na kojima su bili, a ako su ih i pronašli, zaborav je prekrivao već videno i ono je iznova bilo novo i neprepoznato, paralizira nas i često tjera u nesanicu. U roju ovakvih misli razmišljam o kući, domu čovjekovu, o stvarnoj, materijalnoj kući od kamena i opeka, od zidova i podova, prozora i vrata. Od stvari. Ona je utocčšte našim strahovima, naš unutarnji, pojedinačni svemir.

Prve sunačane zrake koje se zrcale u kapima sinoćnje kiše i strah od noći u kojoj se tijelo mora odmoriti i misao u snu pročistiti, nestaje. Budimo se i oko nas je poznata i prepoznata stvarnost, sve one stvari koje nas podsjećaju da je prošla samo jedna noć i da smo opet dio svemira i on dio nas. Taj mir i taj povratak, spokoj i zadovoljstvo, donosi nam poznata slika našeg doma, gdje smo zaštićeni, gdje nam je udobno, toplo i intimno. To je mjesto našeg uvijek nanovo uspostavljenog identiteta. Tu se prepoznajemo kao što se brod prepoznaje samo kad je vezan na svoju bovu i za kraj u svojoj lučici; jer brod na pučini, u nepoznatoj uvali, u neveri ili bonaci samo je prestrašena orahova ljuska koja leluja i pluta izmedu Scile i Haribde. Takvi smo i mi. Samo u našoj sobi, na svojoj bovi vezani, mi opušteno i bez straha prihvaćamo novi dan. Zato volimo jutarnja ljenčarenja, polubudna i puna magnovenja, ugodna i uvijek nedovoljna.

Tu ugodu i svakojutarnje nalaženje i prepoznavanje samog sebe mi osiguravamo slikama poznatih predmeta koji su opet čuvari naših uspomena, našeg sjećanja. Kuća naša ispostavlja se tako kao muzej našeg izbora svih onih često nepotrebnih stvari koje raspoređujemo oko sebe. I one, ne prvi pogled nepotrebne i suvišne, one s kojih samo postojano brišemo finu kućnu prašinu, služe (a da toga i nismo svjesni) da nam čuvaju strah i da nas privole da ustanemo i krenemo u novi dan, ususret novim nepoznatim i prestrašnim događajima. Iz tih događaja i tih novih senzacija mi crpimo samo naše buduće uspomene koje pamtimo posredno slažući nove stvari u naše domove. Zato su interijeri u kojima žive stari ljudi dostojanstveni. Zato zrače mirom i postojanošcu, onako nabijeni stvarima, prepuni razne "bezvrijedne krame" i zato uz starenje ide i gotovo panična odbrana da se baci bilo što kao nepotrebno i suvišno. Odbacivanjem stvari, mi bismo odbacili uspomene, podsjetnik na već proživljeno, odbacili bismo u zaborav naše vlastito pamćenje. Zato Platon razmišlja kako je "... svako znanje tek sjećanje", zato Solomon izriče da je "sva novost tek zaborav"...

To su naše kuće: mjesta našeg prepoznavanja i muzeji - čuvari naših uspomena.


Mišo Dunović, ponedjeljak, 5. srpanj 2004.