Grad kao ekološka bomba

TROŠKOVI=ZERO POINT ili

Poučna priča o staroj barakokuli, jedinom preostalom stablu u vašoj ulici.

Suština modela tržišnog liberalizma je ostvarenje profita ili što bi mi rekli «mrakni lovu i bježi». Kako? Bilo kako! Svakako! «Malo radi, malo kradi, malo će ti i bog dati» ( Narodna ).

Tako su to doslovno shvatili i naši novi kapitalisti (od milja zvani tajkuni ili hadžije), zbrojili dva i dva i eto ti čuda: Prvo. Što god kupuješ, koliko god da platiš, puno je. Znači, svaki se trošak mora izbjeći, a svaka cijena koju moram platiti može biti i manja, a najbolja varijanta je da mi troškovi budu nula bodova. Zero point ! Lekciju smanjenja troškova; kako? bilo kako! Odlično su savladali. Najprije neplaćanjem, prevarom, destruiranjem države, korumpiranjem «časnih sudaca», «svojom pravdom». Kako god, samo nemoj mi troškova. Logika optimiranja troškova suština je dobrog managementa jer povećava konkurentnost koja kod nas i nije toliko bitna ali troškovi:

«Nemojte mi ih pominjat', sav se naježim. Svi bi samo para, o oklen, pitam ja tebe, oklen srcatiirudova? Ka da ja, da izvinete, serem novce? 'Ko će napripravit?», poznato ili vrlo poznato, zar ne?

Otkrivši zlatnu formulu: troškovi=zero point , krenuli su naši tajkuni a i svi mi s njima na put u blagostanje. Tom su logikom vođeni, na primjer i članovi «graditeljskog lanca sreće» a to je za sve njih konkretno značilo kako je sasvim dovoljna malena parcela u gradu, zaravan između kuća, da se na njoj izgradi «urbana vila» sa 8 stanova, dvije garaže, poslovnim prostorom i dva parking mjesta, i prodajom se višestruko zaradi. Kako? Pa imaš sve, i vodu i struju i sve drugo (kanalizaciju, plin, telefon, kabelsku, pristupni put, odvoz smeća…) Tih pedesetak, za suvremeni život nužnih infrastrukturnih komponenti na takvim «interpoliranim» lokacijama ne moraš sam graditi već se samo «priključiš». Kao imela na hrast, kao uostalom i bilo koji parazit u prirodi. Dobro imeli a hrast je velik i jak, neće ni osjetiti.

«A susidi moji, malo ćemo se stisnit. Jel' tako? A di čeljad nije bisna ni kuća nije tisna!»

I tako u beskraj?

Što imamo kao posljedicu? Gradovi, do jučer mali pitomi gradići poput Makarske, u nekoliko godina udvostručili su broj stanova, a tek stanovnika, a tek «ljetnih rođaka» ? To su vješti majstori-poduzetnici okupili «lanac sreće» i izgradili, etažirali, rasprodali a vi kupili. E sad, kad ste kupili stan i konačno se skrasili, imate vi, a bogme i sin i kćerka svako po auto: «A gužva je, prijatelju moj, nemaš di parkirat', ali nekako se snađeš. Moraš malo i pritrpit! Jel' tako?»

Pa počnete živjeti a valja se i snabdijevati a to vas već ljuti: «Trgovina mala, ponuda loša a i skupo, brate, deru.» I odmah vašu opravdanu ljutnju čuju pripadnici «prehrambenog lanca sreće»? Ima i taj lanac, ima. I eto ti nove poduzetničke akcije, i začas oko grada niknu veliku hangari i na njima neonski natpisi «hipermarketi», a oni: «Jeftiniji, pa veliki izbor robe, pa imaš di parkirat'». Pa se lijepo odvezete s familijom i nakupujete pun prtljažnik robe, dovezete pred soj novi dom, zakrčite promet, upalite sva četiri žmigavca, pa na brzinu istovarite kese pred kuću i dok ih žena tegli u stan, vi uspijete nekako parkirati auto u susjedovo dvorište ili malo nagaziti mali, parkić preko puta. I zamalo udarite staru barakokuku gdje se u njenom dubokom hladu odmaraju dva tri stara domoroca. Izmijenite oštre poglede. Nitko ništa ne govori ali se sve razumije. Ujutro idete prošetati svog kućnog ljubimca (Pit-bul-ovi su vrlo popularni) i ponesete najlonsku kesu. Za pokupit pasja govna? Ma kakvi, već veliku crnu kesu sa smećem. A kontejnerić ispred susjedne zgrade već prepun.

Vi svoju ugurate u uličnu kanticu za otpatke. Ma jutro je, nitko ne gleda. Onda bezbrižno šećete i kad vam se pas posere nasred trotoara, vi se baš u tom trenutku koncentrirano bavite proučavanjem starih krovova (pogled gore i na suprotnu stranu, najbolja je varijanta, garantirano). «A di će bidna beštija. Mora učinit potribu!» Brzim korakom napuštate lice mjesta i žurite po dijete koje treba odvesti u školu. Škola daleko, mala i jedva ste ga upisali, među četrdesetero drugih, u III-f. Malo preko Matine veze, a valjalo je i pršut ravnatelju odnijeti. Pa žena treba roditi a bolnice nema ili je daleko. Pa na policiji, u općini, pa upis u vrtić ili na balet, a sve: «Tisno, zaostalo je to, prijatelju moj! Dok mi nismo doselili, to je bila teška sirotinja, ti domaći. I šta se sad tu brče? Ka oni su svit od kolina. Ma nisu oni nama do kolina, samo ronjaju i pizde. A zadnju su kuću izgradili prije trijes' godina».

I da ne duljim. Jedno jutro vas probudi galama. Vi na prozor. Demonstracije, parole, zastave. Pa kako ste propustili taj domoljubni skup, prepadnete se i s olakšanjem odahnete. Ma nisu vaši, već neki koji protestiraju protiv gradnje nove trafo-stanice ispod njihovih prozora, u njihovoj bašti. Ne daju ljudi. Odmahnete rukom, svašta. I odete se umiti pa zadovoljno, reznježeni gledate svoj mali protočni bojlerčić od 35 kw - čudo tehnike. Kad sutra opet demonstracije: Ne daju seljaci tamo u vukojebini iza brda, iz koje ste jedva pobjegli, ne daju, zamislite da se u toj pustošiji baca smeće iz vašeg grada i da vaš prijatelj, mesar, tamo baca crkotine i volovske drobove. «A da di će?», mudro se pitate. Uvečer i po cijele noći ne možete spavati jer vam pod prozorom trešti muzika i turiraju auta, motori. To vaša i susjedova djeca «noćare». A što će jadni, «nema ti ovdi nikakve zabave, samo kafići. Đava odnija i kafiće. A opet, di će bidna mladost?» Pa dođe ljeto i pusti turisti. Pakao. Udupla se već uduplano stanovništvo i puže autima po starim samo malo poravnatim i asfaltiranim putićima koji su bili dobri za tovare i koze ali sad je sve tijesno. Ne možeš naći mjesto na plaži, staroj plaži koju vidiš s prozora, i moraš voziti 20-30km za malo mira i čistog mora. Znam, kupili biste vi gliser (a ima se, bogu hvala) ali mali je mulić u mjestu, nemate vez. A oni starosjedioci tamo vežu neke prastare drvene čamce koje, zamislite, zovu brodovi. Nepravda, pa to ti je. Na jedinoj benzinskoj pumpi gužva, magistrala uska. Sve vam nekako tijesno i nedovoljno. Jadno i malo.

Nema vrtića, škole, sportske dvorane a i ona dva teniska terena stalno zauzeta. Nema bolnice, nema kontejnera za smeće, nema vezova za brodove i što je najgore, nema parkirališta za vašeg terenca, kombinacije transportera i tenka. A i kad se nekako parkirate, najbolje je malo nagaziti u onaj parkić preko puta u kojem raste stara barakokula, malo-malo netko vam ga ogrebe, udari: «Ma da mi ga je uvatit, krvi bi mu se napija. Ne znaju ljudi parkirat' pa udri u tuđe. Ka' tisno mu. A valja se malo pritrpit', jel? tako?»

I tako iz dana u dan. Ubrzo shvatite kako život u tom bivšem malom i pitomom gradiću postaje nepodnošljiv, ma koliko se vi bili spremni «pritrpit» i «stisnit» i uviđate kako nije baš posve točna ona narodna o bijesnoj čeljadi i tijesnoj kući. Tješi vas barem pogled na onaj mali parkić preko puta; bar da se djeca imaju gdje poigrati i stara barakokula gdje se može malo u hladu posjediti za ljetnih žega.

Ujutro, ubrzo nakon što ste čuli da vam se dijete vratilo iz noćarenja a nesnosna buka muzike iz susjednog kafića prestala i vi zaspali snom pravednika, i baš počeli sanjati kako sa zgodnom susjedom zaljubljeno trčite pustom starom plažom, trgne vas neprijatna škripa i cviljenje. Skačete ljutito do prozora. «Subota je, može li se pošten čovik ikad odmorit, krvitiirudove?!» Oprezno provirujete na ulicu. Nisu demonstarcije, već tamo preko puta, u parkiću brekće bager i već je izvalio i srušio staru barakokulu, jedino stablo u vašoj ulici. Ptice uplašeno kruže iznad prizora iščupanog stabla kojem stogodišnje korijenje sablasno strši u vis među kamenim gromadama.

«Šta to činite, strila vas nebeska prostrilila, dabili prostrilila!» nekontrolirano urlate na radnike koji vas ionako ne čuju od cviljenja gusjenica. Mašete i vičete. «Ne znamo mi ništa, odgovaraju «bauštelci» na nekoj mješavini hrvatsko-moldavskog, «doće gazda pa njega pitajte». A oko podne dojuri «gazda» u svom novom «okašu», izjuri bijesno iz njega i viče nešto radnicima, a onda čujete kako urla u mobitel: «Preko vikedna završite iskope, kako ne može, mora, MOORAA i gotovo!!! Jes' razumi, MOOOORA bit. Ma kakvi utorak čoviče, o'š da mi inspekcija dođe i tu me počme zajebavat'? Aj bog, BOG velim!!!»

Zatvarate skupu kliznu stijenu-prozor i spuštate rolete, tužno i nemoćno širite ruke, sliježete ramenima i idete oprat pjenu koja vam je nekontrolirano nahrupila iz usta.

«A di ćeš u banj?» dovikuje žena, «nema vode od sinoć». Palite svjetlo. Nema ni struje. Samo u dnu marčne rupe, na koju sad liči vaše skupocjeno kupatilo, vidite kako se bjelasa protočni bojlerčić-čudo tehnike-35kw.

«Trebalo bi protestirati, demonstrirati, pa ne može to tako!!!»


Mišo Dunović
subota, 14. veljače 2004.

______________________
p.s.1 U srednjovjekovnoj splitskoj Komuni (1312.) bila je takva napučenost, da je Poteštat (načelnik) imao zadatak svake godine otkupiti i srušiti dvije kuće u Gradu i napraviti «širinu». Tako su u splitskoj staroj jezgri i do danas sačuvane Mihovilova širina, Cararina poljana…

p.s.2 Poteštat je bio iz Ancone (najčešće) doveden školovani plemić, koji je bio plaćen da na rok od četiri godine upravlja Komunom. Za to vrijeme nije smio steći «nikakva imetka u Gradu, niti vinograda ili kuće u polju» a plaću su mu na kraju mandata određivali gradski vijećnici.