«Stan u URBANOJ VILI prodajem…(slijedi samo broj mobitela)», najčešća je suvremena šifra u malom oglasniku (rubrika stanovi-trosobni i veći), a ona u prijevodu znači:
«U elitnom kvartu izgradili smo, ugurali između mirnih susjeda kuću na nekoliko katova u osebujnom arhitektonskom stilumorlačkog neorokokoa. Kuća, da ne kažemo mala zgrada, ima nekoliko luksuzno uređenih stanova (6-10) koje sada za skupe novce prodajemo. Cijena, prava sitnica od 2.000 Eura naviše za metar četvorni, netto naravno! Za miljun-milijunipo Kuna imate stan veći od 100 m2, parking mjesto, jacuzzi, satelitsku antenu, klimu…»
Jeste li primijetili kako svaki lažnjak ima poneki atribut viška? To vam je živa istina. Ne vjerujete? Analizirajmo malo što bi to uopće imalo značiti, ta URBANA VILA.
Dakle, što je to vila? To je ona skladna luksuzna kuća kojoj se samo ponegdje krov nazire kroz lijepi perivoj prepun egzotičnog grmlja, drveća i cvijeća, s ogradom i masivnim vratnicama od kovanog željeza, u mirnom kraju na prisojnoj padini grada i do nje se stiže još mirnijom ulicom s drvoredom. Izdvojena od gradske prometne ludnice ona živi svoj život zajedno sa sličnim kućama ispred kojih su često i naoružani stražari. Nema u toj ulici na trotoar parkiranih auta, nema kontejnera s rasutim smećem, nema pasa lutalica, kafića iz kojih odjekuju cajke i budnice. Eto, to je i u mojem i vjerojatno u vašem poimanju vila.
Ali, pazi sad: URBANA VILA! Ovaj «atribut viška- URBANA » imao bi značiti kako to nije neka neurbana, ne daj bože divlje izgrađena, ili neka ruralna kuća. Nije to ni gradska vila, tako ne piše. Uostalom pod pojmom vile se uvijek i podrazumijevala gradska kuća. Na selima su «ladanjske kuće», zamkovi, seoska imanja, Ville Rustice još od starih Rimljana… Čemu onda nepotrebni atribut «urbana»? To nam prodavatelj koji se krije iza broja mobitela hoće poručiti dvije stvari:
Prvo to nije vila već omanja zgrada čudnih oblika, pročelja obojenih u boje koje ne možete pronaći ni u jednoj paleti (valjda ih spravljaju i miješaju po narudžbi daltonisti ili bake koje prave rođendanske torte), na silu ugurana između malih trošnih kuća, već spremnih za odstrel i «širenje posla». Kako niste sami već imate zajedničke prostore s ostalim «sretnim kupcima» isto kao na Splitu III ili Novom Zagrebu, a cijena u takvim kolektivnim zgradama prodavatelja ne zadovoljava, to on izmišlja i imenuje novi pojam, najlakše dodavanjem «atributa viška» nekom starom elitnom pojmu.
Druga poruka sugerira kako je rečena kuća (zgrada, što li?) napravljena u skladu s urbanističkim uvjetima. Al' jest! Upravo suprotno, najčešće nije. Previsoka, arogantno i brutalno ugurana između sirotijih mirnih susjeda, nadozidana, proširena u svim smjerovima to je i za laika prevelika kuća na premaloj lokaciji. Napetost (namjerna) do granice pucanje u odnosu na susjede, koji se već mire s činjenicom da će svoju «uđericu» morati prodati novom gospodinu poduzetniku te će on i njihove kuće porušiti i izgraditi još veće i velelepnije URBANE VILE.
A tko je sad pa to, taj gospodin poduzetnik, koji će jednog dana zakucati i na vrata vaše «uđerice» i ponuditi vam cijenu koja se ne može odbiti? E, to vam je nova šifra. On, taj gospodin poduzetnik, zapravo je zastupnik ili posrednik i predstavlja cijeli niz institucija i pojedinaca udruženih u tajno društvo, kolokvijalno nazvano «GRADITELJSKI LANAC SREAĆE», koje ćete vi, kupac, kad se konačno odlučite i kupite stan usrećiti a time i ne znajući postati počasnim članom tog tajnog društva.
A usrećit ćete redom:
1. Vlasnika one male sirote kućice koja je porušena kako bi nekolicina vas mogla danas useliti i živjeti u URBANOJ VILI, a kojeg je gospodin poduzetnik uvjerio da mu je proda za skupe novce.
2. Naše vrle poglavare, državne i gradske dužnosnike i brojne činovnike koji su «od utjecaja» i koji su skromno pridonijeli legaliziranju (mi smo legalisti, zar ne?) gradnje. Njihovo «institucionalno, utjecajno i stručno mišljenje» se kupuje kako bi smislili zakonski okvir po kojem umjesto male trošne kućice, oronule i izgubljene na ogromnoj parceli od čak 260 m2, gradu treba jedna suvremena URBANA VILA. Za početak, bit će to obiteljska kuća, ništa posebno, podrum, prizemlje, kat i potkrovlje, kao uostalom i ona trošna postojeća koju se ne isplati popravljati.
3.
U dubokoj anonimnosti ostaju projektanti. Oni rade odmah nekoliko verzija projekata: za preliminarnu dozvolu, za izmjene i dopune dozvole (uvijek ima nekoliko dopuna i izmjena), za kupce… Interesantno je kako se vješto rješava pitanje autorstva. Nikad ili gotovo nikad te kuće nisu na koncu ničiji autorski rad. Vic je jednostavan: Na početku gradnje uzme se neko poznato ime i na sva zvona se reklamira kako je projektant poznati arhitekt. Zatim se, kako apetiti rastu i objekt odlazi u besmisao neto metara četvornih (kvadrata koji će se skupo prodati), s tim arhitektom se prekine, angažira se drugi, treći… Na koncu kuća je tu, «ljepota» je tu a projektant? I to je onaj «gospodin poduzetnik» s početka ove priče:»Sve moram sam, ni u kog se ti danas ne možeš pouzdati, prijatelju moj!!! A koštali su me ti pusti inžinjeri, đava ih lipi odnija, koštali a ne napravili, pa sad moram krpit sam, kako znam. A ne'š ti nauke!»
4.
Ali, lanac sreće se ne prekida (navući ćeš nesreću za vrat), pa se na ruševinama male obiteljske kuće iskopa na cijeloj parceli duboka rupa, sve do granice sa susjedima. Danima bageri kopaju a teški kamioni odvoze iskopanu zemlju i kamen i ostavljaju blatan trag duž mirne ulice i još kilometrima po gradu. Vozači, bageristi i «poslovođe» koji dojure svojim oboritim Mercedesima (u narodu poznatim još po nadimku okan ili okaš) i stalno nešto ili na nekog viču u mobitele, također su karike u «lancu». I njih treba usrećiti.
5.
Poslije dolaze mikseri s betonom, pumpe koje polome grane drvoreda u vašoj mirnoj ulici. Jeste li primijetili kako to rade najčešće subotom od ranog jutra i završavanju nedjeljom u kasnu noć, pod reflektorima? Praznicima, naročito!? To je valjda taj novi zamašnjak slobodne inicijative koja gradi moju i vašu bolju budućnost, naivno pomislite. Ne, to «majstori» rade za vrijeme dok «odgovorni» odmaraju. To je stara metoda gotovog čina poznata još od rimskih vremena a naš narod je to duhovito preveo: «ko je jeb'o, jeb'o je – svanulo je!».
6.
Uvijek netko od susjeda protestira i «tamo nešto prijavljuje» pa valja umiriti i njega a ažurno se pojavi i gospodin iz građevinske inspekcije kako ne bi propustio svoj dio «sreće». On će konstatirati kako je: «…građevina doduše nešto veća od one iz «preliminarne građevinske dozvole» (opet atribut viška, sjećate se?) ali molim, na vrijeme je zatražena izmjena i dopuna dozvole, i to je u proceduri…».
7.
Oni najuporniji i najtvrdoglaviji susjedi svojom aktivnošću mogu prouzročiti jedino neke kasnonoćne telefonske pozive sa znakovitim porukama. To noćobdije iz tajnog društva zarađuju svoj «komadić sreće», prvo milom a ako ustreba …
8.
Ako se s otporom pretjera, pa stvar, ne daj bože završi u novinama (člančićem nekog mladog nadobudnog novinarčića) i preraste u medijsku aferu, uključuju se gospoda visoki činovnici iz županije, ministarstava. «Lanac sreće» došao je i do njih.
9.
Nerijetko se pita i «struka» pa se uključuju viđeniji članovi lokalnih arhitektonskih udruga, a ako ustreba i autoriteti iz «akademske zajednice, sa sveučilišta, fakulteta». No nemojmo pretjerivati, Rijetko kad ono baš toliko zagusti. No i njih se mora «usrećivati u lancu» ili «držati na lancu», svejedno.
10.
Za najteže slučajeve tu su i arhitektonske nagrade i priznanja za «neprolazne stvaralačke vrijednosti» a i to košta. Samo troškovi, gospodo moja.
11.
Gradnja se ubrzano i nezaustavljivo nastavlja, neradnim danima naročito. Pa se uveče s gradilišta začuje, od umora i jeftinog piva otežala tužna pjesma bosanska, makedonska, albanska, a bogme i ukrajinska, rumunjska. To novi-stari gastarbajteri «na crno» zarađuju gorki kruh dunđerski. Oni su maji izdatak u «lancu» ali svejedno «to košta, prijatelju moj, a slabo rade, lijeno je to i supjano po cijele dane; samo bi mi trebalo da koji padne i pogine!».
12.
Naša URBANA VILA već je dobila svoj vanjski gabarit i pomalo nas navikava na svoje postojanje i u našoj podsvijesti postaje urbanistička činjenica. Od zluradih susjeda već je dobila neki pogrdan nadimak koji je doduše još «radni» ali svejedno: «Moja ti je kuća četvrta s desna kad prođeš Karingtonku. Ne znaš gdje je Karingtonka, čovječe? Pa gdje ti živiš, kad si zadnji put bio u mom kvartu. Prije mjesec-dva? Pa od tad ti je prijatelju moj nikla ta nova Karingtonka!».
13.
Sad se već ušlo u unutarnje radove i posao naglo prelazi i na radne dane. Dolaze neki majstori s kombijima i «stojadinima» na kojima se kočopere reklamni natpisi tipa: INSTALATER d.o.o. – odčepljenje kanalizacija sa podvodnom kamerom i sl.
14. I eto ti, malo po malo naše famozne URBANE VILE. Na kraju dolaze razne komisije za prijem i povjerenstva za ovo i ono pa ih često možete vidjeti u mirnom restoranu «kod susjeda kojem je baš nenadano krenulo». To šef gradilišta «usrećuje» i one završne, takoreći finalne učesnike i članove tajne udruge.
15.
Ne smijemo zaboraviti ni sve one učesnike u postupku «etažiranja». To su najčešće pravne usluge iz neke miš-maš agencije za nekretnine i geodeziju ili nešto takvo i njihove veze iz «zemljišnika». Ovim alkemičarskim postupkom naime, obiteljska kuća (sjećate se: ništa posebno, podrum, prizemlje, kat i potkrovlje) pretvara se u čisto zlato, u stambenu zgradu sa desetak stanova. To je ta ljepotica o kojoj čitate u Oglasniku: URBANA VILA. A siroti stari alkemičari su tragali za eliksirom istine u svojim mračnim laboratorijima, eksperimentirajući sumpornim parama i sličnim bezvezerijama. Što nisu pitali? Pa bi znali!
16.
Na kraju dolazite vi, kupac (i šećer dolazi na kraju!). Ako nazovete mobitel iz oglasa s početka ovog teksta moći ćete, nakon uobičajene rutinske provjere «Jeste li ozbiljan kupac i plaćate li u kešu?», kupiti jedan od tih stanova i usrećiti sve članove «graditeljskog lanca sreće».
Vidite li kakva je i kolika vaša odgovornost? Ako ne kupite taj stančić za pišljivih milijun-milijunipo Kuna, kolike ćete ljude, njihove kolege, njihove obitelji unesrećiti. Nemate toliko? Pa usrećite i bankare. Zatvorite kreditima «financijsku konstrukciju», smislite nešto! Samo se nemojte igrati i prekinuti «lanac sreće» jer ćete si veliku nesreću navući za vrat. Konačno! Kupili ste «stan u urbanoj vili» i na kraju ste i vi sretni. Lako i jednostavno, zar ne? Samo treba pitati i znati ćeš!
To vam je dragi prijatelji, taj famozni «graditeljski lanac sreće», to tajno društvo kojem i mnogi od nas vjerojatno pripadaju mada i nisu svjesni svog članstva, jer društvo je, kako rekosmo tajno. Od prevelike «sreće» koju to društvo proizvodi guše se naši kvazi-urbani prostori, kolokvijano nazvani gradovima, betoniraju se posljednje oaze vrtova i slobodnih površina, guši se i sam smisao gradskog življenja i građanskog života. Ali neka, barem su svi sretni.
Mišo Dunović
subota, 17. siječanj 2004.
Ps. Autor se unaprijed ispričava nekoj od nespomenutih grupacija, institucija ili pojedinaca koji su posredno ili neposredno članovi «lanca». Nije to nikako bilo namjerno već je neznanje autorovo preveliko, a i udruga je tajna, zar ne?.
*Jedan od drastičnijih primjera kod naših susjeda: Njima za URBANU VILU ne treba niti lokacija; dovoljan je ravni krov osmerokatnice! (Stil gradnje je moravsko-vardarski rokoko s primjesama šumadijskog sloga).
