URBANI BARBARIN

Biti građanin nije zanimanje kao biti stolar, zlatar, inženjer ili psihijatar. Biti građanin nije ni stvar inteligencije, pameti ili prirodnog talenta, više je to stvar opredjeljenja, svjetonazora, osobne odluke i mukotrpnog treninga. Malo talenta i puno truda.

Biti seljak ne znači ne biti građanin. Biti seljak je zanimanje, kvalifikacija samo malo složenija od drugih. To je kvalifikacija bliska renesansnoj ideji o univerzalnom čovjeku (homo univarsalis). Biti seljak znači živjeti na selu, sa selom i od sela i znati sve o zemlji, stoci, prirodi.

Druga je stvar i drugi problemi su među malograđanima i barbaro-građanima isto kao što su drugi problemi među seljacima i seljačinama.

Biti građanin, ili seljak nije samo po sebi ni dobro niti loše. Građani žive gradski i u gradu i na selu; seljak ne živi ni u gradu ni na selu, on je vjenčan sa zemljom, imanjem. Zemlja je njegova prva i zadnja ljubav i njegov usud. On živi na zemlji i od zemlje. Konkretne, djedove. Sve je u njegovom svijetu poznato i stvarno, opipljivo. Seljak je zato konkretan i nemilosrdno jednostavan. Građanin je k'o Ivan bez zemlje. «Bog je stvorio selo a čovjek je stvorio grad» rekao bi moj prijatelj. Svi su građani bivši seljaci. Oni su zaboravili vještine, izgubili zanimanje, poljodjelsku struku, ali nisu zaboravili mirise, oni su zaboravili običaje ali nisu pravila, oni su k'o cvijet maslačka vjetrom odneseni na nepoznatu livadu.

Biti građanin je puno teže nego biti seljak. Seljak si po podrijetlu i po usmeno i stvarno predanom iskustvu. Građanin si po novim, neshvatljivim, i teško prihvatljivim okolnostima. U gradu nema onih jednostavnih i krutih pravila i običaja bez kojih ne bi bilo ni sela; " bolje da nema sela, već u selu običaja".

Građanin je na selu kao sin razmetni koji se vratio doma, kao Odisej nakon dugih lutanja. Ono čega se još sjeća tek je čežnja i neke maglovite, lijepe uspomene. Tu je sigurnost poznatog.

Seljaku je u gradu kao u paklu. Sve iskustvo i sve sjećanje ništa ne vrijedi. U gradu nema njegovih običaja, poštenja, morala ili ih on takvima ne prepoznaje. U gradu se sve stalno mijenja. Grad u stvari i jeste stalna mijena; lica, događaja, pravila. Grad je stalno kretanje i ta strašna vibra i energija plaši.

U gradu je konstantna nestalnost. Selo je stalna stalnost.

Grad, to je samo ideja zajedničkog življenja, stalna i sve teže podnošljivija dinamika, jer je statičan grad-grad mrtvih. Promjena radi promjene, ništa za što se možeš uhvatiti. Grad nikad ne spava. Selo je samo stvarna i stalna, kontinuirana stvarnost; rađanje, muka-življenje, smrt. Jutro, dan, večer, noć. Ponedjeljak, utorak,... nedjelja, misa, balote. Zima, proljeće, ljeto, jesen. Suša, krupa, oluja, bonaca, suton, žetva, jematva.

U gradu, bivši seljaci i njihovi potomci pokušavaju u očaju, stvoriti neka njima poznata pravila, preslikati običaje, moral, uhvatiti se za konkretno. Kako to rađa samo konflikte s novom, gradskom okolinom, oni se obeshrabreni okružuju svojim bivšim susjedima (zemljacima) i grade svoje selo u predgrađima, od građana pogrdno nazvanim "divljim naseljima". Ona, ta naselja, samo su građanima divlja. Seljaku su ona bolja preslika njihovih seoskih kuća, kvalitetniji dom od onog na selu. Živeći u okruženju sebi sličnih on ima iluziju kako mu se njegove vrijednosti i njegov način života ne mijenjaju. Ali nije tako. Zato se često od bivšeg seljaka, preko života u predgrađu postaje seljačina. Neprilagodljiv kakav na selu mora biti, postojan, uporan, konzervativan, plemenski ognjištar, on zna kako svu slobodu od prirode mora oteti mišicama, znojem, dovitljivošću. Za razliku od njega, građanin je nepostojan, dinamičan, površan i prijetvoran, mek i licemjeran. Građanin je davno prestao biti sol zemlje i dio prirode i on je samo «homo-urbanikus». On živi po pravilima koja se neprekidno mijenjaju, stupa u saveze s dojučerašnjim neprijateljima, konkurentima, protivnicima. U takvom gradu-fatamorgani, ideji o nužnom suživotu na malom prostoru, gdje vladaju pravila bez pravila koja se samo vremenom djelomično nauče, seljak postaje urbani barbarin.


Mišo Dunović
utorak, 10. veljača 2004.