Što je to lijepo u starim dalmatinskim kućama?

 

Pogledajte slike na zidovima suvremenih stanova u našim gradskim spavaonicama, u golubarnicima kako ih je moj otac zvao. Na tim su slikama najčešći gosti stare, rasušene drvene pašare, pilotine, barke kao glavni glumci. U bonaci, vezane ispranim konopima za neki kameni mulet ili vanka, na kraju izvrnute na bok. «…a kroz buže o' madiiiriii…» U drugom planu, čineći pozadinu staroj barci koja više neće ploviti, krajolik je krševit, kamenit, dalmatinski i rijetka vegetacija a u daljini zbilo se nekoliko kuća; seoce ili staro plemensko obitavalište iz ne tako davne prošlosti. Škure na kućama su polomljene, boja otpala, ruzina iz britvela i krakuna nagrizla je drvo, krovovi su urušeni, vrata istrulila, korov probija iz urušenih suhozida. Često su umjesto prozora crni otvori. U tim se kućama živjelo i tim se brodima na ribe išlo, plovilo do prije pedesetak godina. Te su vedute i «umjetničke slike u ulju», na bijelim zidovima naših besprijekorno uređenih stanova ostatak pamćenja, sjećanje, uspomene ili naprosto nostalgija za jednim, navodno bajkovitim vremenom. Najčešće u izmaglici, lirski komponirane samo predmetima i jedino jedva živom makijom i korovom, sjetne i tužne, uokvirene bogatim drvenim okvirima prevučenim lažnom talijanskom pozlatom ukrašavaju one naše suvremene tinele, blagovaone, radne sobe… Nigdje života, ni ljudskog bića.

No, nije to jedini primjer; pogledajte reprodukcije starih razglednica, uvećane i uokvirene, zavirite u bilo koji prospekt, brošuru, monografiju i vidjet ćete fotografije romantičnog i do kiča dovedenog slikanja kamenih kaleta, balatura, starih suncem ispranih škura i portuna. Ti se motivi ponavljaju i na kartolinama primorskih gradova i u biti su opće mjesto za onaj lijepi, najljepši dio umivenog lica koji pokazujemo gostima. Male, sirotinjske kućice s dvorom, konobom, gustirnom, starom smokvom i odrinom koje čine hlad, ozidane pritesanim kamenim suhozidom, to su elementi od kojih je komponirana i naša nostalgija i naša poruka, do besvijesti ponavljana «idila» naše turističke ponude, s glavnim glumcem, starim drvenim brodom u bonaci «… u luci kraj obaaale».

A znate li kakve su te kućice uistinu, kakve su bile dok su u njima živjele brojne obitelji? Kakav su komfor pružale? Koliko su negdašnjim stvarnim stanarima bile lijepe i udobne? Ma nikoliko. Kameni krovovi su svi od reda tekli, zidovi u suhozidu ili s vrlo malo vapnene žbuke, ponistre bez stakala, malene s drvenim škurama i niska vrata. Malene, nekomforne, žedne, sa stotinama malih životinjskih vrsta kao sustanarima, od muha, komaraca, mrava do tarantela i gušterica. Tek zaklon od nevremena; nesnosnih ljetnjih žega ili zimskih bura. Tako malene da se u većini njih moglo tek prespavati, onako složeni k'o sardine, na podu. Kočeta, najčešće samo jedna bila je za oca i majku ili za rađanje, bolest i umiranje. Kužina s ognjištem gdje se pripremala hrana, gdje se jelo više škrtih i posnih nego mrsnih objeda. Kišnica iz gustirne koja se kiselila kvasinom i bevada. Konoba u kojoj se čuvalo svo blago: ulje, vino, pancete i pršuti, suhi bob… Tu, u tim kućicama danas napuštenim u «gornjim selima» živjelo se siroto, skromno, teško. U gradskim kaletama još sirotije i teže jer, valjalo je poć' daleko do polja na tovaru ili s tovarom na ularu, donijeti i odnijeti. Odnosila se demejanica tanke bevande, komad kruva i alat a donosili se bob, špinjača, grožđe, smokve, masline…

Već su mnogi vičniji pisanju, po sto puta opisali život u tima kamenim kućicama, težak život ribara na teškim drvenim brodima i još težim veslima, jarbolima, lantinama, latiskim jedrom od teške tele. Sav taj trud i muka donosili su škt urod i ulov. Potomci te, slobodno je možemo nazvati, sirote Dalmacije, koja se odgojila u tim malenim kaletama i zajedničkim dvorovima, danas na zidovima svojih udobnih, komfornih i skupo namještenih stanova, opremljenih najsuvremenijim tehničkim pomagalima, vješaju umjetničke i «umjetničke slike u ulju» na kojima su slikari i «vješti slikari naslikali zašećerena sjećanja» pa nam ti prizori bude neku nejasnu nostalgiju i mame od nas tugu i sjetu i zavidnost kako se nekad lijepo i mirno živjelo. I kod onih bogatih u salonima njihovih vila ili jahti nađe se mjesto za muzejske formate starih gajeta i kapetanskih kuća.

Nije to nostalgija za nekim prošlim, lijepim vremenima jer ona to nisu ni bila. Nije to ni podsjećanje novim stanarima na korijene da se ne bi «uzoholili». To je ljepota sama po sebi, to je ono što čuvamo na tim slikama, reprodukcijama, fotografijama, kartolinama. Ona jednostavna, iskonska ljepota za mjeru, skromnost i jednostavnost, gotovo elementarnost življenja. Na tome svakako trebamo zavidjeti našim starima. Zatrpani svim «balgodatima» potrošačkog društva, uvučeni u spiralu jedne civilizacije u kojoj je trajna samo potrošnja a sve je drugo sezonska roba, nama refleksno treba pamćenje onog jednostavnog sklada i mjere tih nastambi, porata, treba nam ona neka lirika koju su takve slike ostavile u pamćenju svih prošlih generacija kad se nije gradilo prema urbanističkim uvjetima i lokacijskim dozvolama već prema susjedu, prema mogućnosti i prema krajoliku a od materijala sakupljenog i presloženog iz istog tog krajolika.

petak, 26. prosinac 2003.

Mišo Dunović, arhitekt
S P L I T
www.cromedia.com/miso