Mostar više ne mogu slikati

(pismo mom dobrom prijatelju)

 

Braco,

Pitaš me kad ću naslikati Mostar i to ni manje ni više već kao metropolu. Pa ja ne volim metropole, ako nisi pročitao, pročitaj predgovor mojoj izložbi, koja se uostalom i zove «IDEALAN GRAD???» (sa tri upitnika).

Gradove moga života, Banjaluku, Sarajevo, Mostar i Split a u svakom od njih živio sam dovoljno da ga upoznam, želim zapamtiti samo kao uspomene, onakve kakve čovjek, kad je odsutan iz njih, sanja i u snu pretvara u uspomene. To su sličice dragih ljudi i za moj život važnih događaja. O tim ću sličicama pisati. Neke sam već spremio, neke su i na mojoj Web-stranici a jednu takvu sličicu pišem ti sada. Kada bih slikao Mostar, ne bi ti se te slike svidjele jer su vizualni doživljaji oni najsvježiji a slike uvijek one najnovije. One jednostavno preklope one stare. Pamćenje me služi, što sam stariji, više opisno a i ljepše je i nekako toplije. A i onaj koji čita mora se potruditi iz riječi razabrati poruke. Slike se danas pregledaju u hodu, kao kad listaš neinteresantan časopis.

Također su mi smetnja i zakoni Euklidove geometrije kojih se na žalost moram držati slikajući, a i tehnologije kojima možemo praviti slike, nisu pogodni za sjećanja. Eklekticizam kao ponavljanje i Historicizam kao sjećanje ne spavaju u mome srcu a naročito iza mojih očiju.

Sjećam se u Mostaru one bjeline od koje te oči bole i koju je Meha Sefić znao, valjda jedini, naslikati (o tom svjetlu je, uostalom Andrić napisao najbolji tekst o Mostaru koji je do mene došao). Sjećam se Kujundžiluka i kundurdžije Keme, sjedenja na zidu kamene ograde nad Neretvom i pomiješanog mirisa kafe (tanke i mlake kafe iz komšijske kafane) i mirisa Neretve; naročito kad bi južni vjetar vratio onaj njen oštri uzvodni miris i dosolio ga malo mirisom iz Delte, kako je to bilo često s proljeća. Možda je priroda ljudima dala previše čula. Kad bi samo mirisati mogli ja sam siguran da bi mogli u glavi?, u srcu?, u duši? stvarati točne i stvarne slike od mirisa. E, kad bi, kažem, uz Neretvu jogo na tren vratilo onaj miris koji je ona nosila odozgo iz konjičkih i jablaničkih klanaca a tišina i «govor bez riječi» došla ne red između rečenog Keme i mene, pogledao sam na Stari most. Tiho i nijemo kako se svaki smrtnik mora osjećati pred čudom ljudskog umijeća, elegancije i ljepote, one vrste ljepote koja te paralizira. I par galebova koji je odozdo s juga doletio i slanih krila sletio na ogradu Mosta da otpočine. Znaš li kako galebovi nisu nikad išli uzvodnije o od Starog Mosta?

Tek ću tu skoro, u najfriškijoj historiji, spoznati kako je Most bio neoprezan i fatalan dodir Istoka i Zapada, preveliko povjerenje koje su Turci nametnuli tim dvjema nesretnim obalama, e-da bi tuda turska džada prošla i njihov put bio jednostavniji. Andrić kaže u Travničkoj kronici, a iz usta glavara nekog kršćanskog okolotravničkog sela, kad podučava francuskog konzula (ovaj ga nagovara da pomognu i zaspu neki glib od malog potoka u koji redovno zaglave francuski kuriri dolazeći iz Dalmacije a glavar nikako da pristane pa mu kaže i razlog: «E, moj gospodine, nama putom ništa dobroga došlo nije!!!» Tako su eto i potomci onih Neimara i bosanske i hercegovačke i dalmatinske sirotinje, koja je Most napraviti morala i napravila po Sultanovu nalogu, tako su velim i oni pomislili u najnovijoj prošlosti i srušili ga. I oni su, nesretni, mislili kako im nikakva dobra nema na drugoj obali i kako Mostaru a i cijelom narodu oko njega, vjekovnoj sirotinji koja je bila uvijek nečija prćija i kusur, treba srce slomiti i trajno raniti dušu, jer se samo jedni mogu spasiti; jadna je ona sreća koja se nesrećom komšijskom hrani. S novim mostom, (rekoh li već kako ja eklekticizam ne ljubim?) taj grad u kojem sam ja pio kafu s Kemom kundurdžijom u proljeće 1978. godine, nije više ovaj ovdašnji i ne može se zvati Mostar već nešto kao Novi Mostar kao što bijaše neki Novi Travnik, Novi Beograd…

A o onom Mostaru u kojem, kažem, ja s Kemom kundurdžijom pijem mlaku i tanku kafu i miris mora mi se miješa s mirisom jablaničkih klanaca i oštrim mirisom dima iz tanko u ćat zamotane škije, «flora hercegovačkog», i mirisom kafe iz fildžana koju polako srčemo i nas dva u «šutnju ulazimo», o takvom Mostaru ne može se napraviti slika. Ni priča. Ni ništa. Samo tako, da se ne zaboravi.

 

Iskreno,

Mišo Dunović
22. prosinac 2003.