UHO GRLO NOŽ

Monodrama prema romanu Vedrane Rudan
Igrala Jelisaveta (Seka) Sabljić
Dom Hrvatske vojske u Poljudu
13.10.2003. u 21 sat

 

Kako su Vedrana i Seka pojele godine koje su nama ostalima pojeli skakavci

Amfiteatar bivšeg doma Mornarice, bivše JNA, građen više kao prostor za jutarnja pospana predavanja o situaciji u Zemlji i šire koje je dežurni drug i starješina držao neprobuđenom oficirskom koru, to je već tradicionalno rezerviran prostor za «njihove» predstave. Zašto je Vedrana Rudan i njen roman pa i predstava izvedena iz njega svrstan u «njihove» ? Pa na to pitanje pokušava i ne uspijeva odgovoriti upravo Seka u Vedraninom romanu. Zašto je baš ona «četnikuša» a ni njena mama ni kćer to nisu?

Nepuna dvorana. Radoznala i «sumnjiva» lica. Delikatan tekst i još delikatnija glumica. Negativan naboj na momente toliko utiša dvoranu kao da je prazna. Na Sekine štoseve kojima interpretira bolje dijelove teksta prepunog psovke i jeda i nemoćnog bijesa, reagira se mlako, gotovo iz pristojnosti. Samo oni koji nisu čitali knjigu misle kako se radi o komediji. Za vrijeme onih slika o «majstorima i njihovim šegrtima», za vrijeme priče o paljenju i ubijanju Srba u selu nedaleko Rijeke, tišina i napetost postaju nepodnošljivi. Nekoliko mladih ljudi demnstrativno izlazi. Seka gotovo šaptom izgovara neke dijelove i sve se čuje; gromoglasno ječi psovka i bijes ocvale žene koju život nije štedio pa ni ona nema razloga štedjeti nas. Kulminaciju kao i u romanu donosi prolog: dokumentarističko kazivanje seljanke kojoj su uništili sve. Tajac. Kraj. Tišina. Mlak i rijedak aplauz, rijedak kao razvodnjena bevanda. Ne aplaudira se donosiocima loših vijesti, kao što se ne aplaudira ni onima koji umjesto umjetničkog čina publici okrenu ogledalo. Nakaznost i neljudskost jednog tek minulog vremena (…minulo, kako jaka riječ, rekla bi Vedrana) i svi mi preživjeli suvremenici, željeli bismo neke ljepše, neke veličanstvenije slike herojske borbe i pobjede a do nas dolaze samo tužni odrazi naših tek potisnutih strahova i u lice nas udara vlastita nečista savjest. Gorak okus u ustima. U tišini se razilazimo i gotovo bježimo u mrak i nesanice s daljinskim u ruci, ostavljajući Seku i Vedranu lamentirati i relativizirati, pače, gotovo omalovažavati naše nove svetinje.

Dom bivše JNA vjerojatno je bogom dani ambijent u kojem je moguće dokučiti poruku i ove predstave i samog romana. Na stolicama na kojima su kunjali dobro ugojeni i sanjivi oficiri najbolje se osjeća sva besmisao vremena koje su pred našim očima pojele i u lice nam ispljunule Vedrana i Seka, onog istog vremena kojeg su nama ostalima pojeli skakavci.