Žene i žensko pitanje
Čudna nova Revolucija potresa Hrvatsku - ženska revolucija
Počelo je žestoko. U ovo blagdansko vrijeme pitanje svih pitanja nije kako biste naivno pomislili neko religijsko niti kako bi još naivniji zaključili mirna primopredaja vlasti i formiranje nove, naravno bolje i efikasnije vlade. Pitanje koje već danima okupira naš javni prostor je puno važnije: to je žensko pitanje u Hrvata ili ako baš hoćete muško-žensko pitanje. Latin na državnoj televiziji okuplja žestoke feministice i među inima izvjesnu bivšu voditeljicu na HRT-u Mirnu Berend koja se ispovijeda zašto je ostala «stara cura». «Globus» je definitivno postao tjednik za ženska prava. Prvo Torbarina psuje muške imbecile, pa Dežulović psuje arhitekte zbog stepenica niz koje «padaju» majke i žene u Hrvata da bi odmah, stranicu dvije dalje Sabalić naricala nad hudom sudbinom arapskih žena u Bruxelesu, a u nastavku Vedrana Rudan daje intervju o svojoj novoj uspješnoj knjizi u kojoj su svi «muškarci sumnjivi» a njene kolege pisci svi su od reda ženomrsci, riječju muške svinje, osim naravno njenog idealnog muža. Naslovnicu Globusa krasi «afera Dorešić: SEKSUALNI TERORIST NA SLOBODI». Bivši HDZ-ov doministar za kulturu pušten je na slobodu iz pritvora a otkriveno je kako je i prije nego je postao doministar dva puta osuđivan zbog maltretiranja žena. Tako je jadni Sadam dobio tek 1 veličine kamena s papirnom porukom koju je vjerojatno narečeni Miroslav bacio kroz staklo u stan Sunčice Findak, svog novog objekta seksualnog terora. Sve je u znaku ženskih prava i muških šovinističkih svinja. Upališ radio, reklama za SOS telefon i sigurnu kuću, upališ televiziju: žene lamentiraju o ugroženosti, doduše ne njih osobno već nekih drugih jadnica kojih nema u emisiji, upališ svjetlo u kupatilu a žena viče iz dnevne: «Podigni dasku i ne pišaj po pločicama!» Televizija kao naš najmoćniji medij ugošćuje sređenu zrelu tridesetšestogodišnjakinju koja svojim gotovo muškim altom prezire sve muškarce kao nezrele mamine krebilčiće pa je eto ona jadna sve usamljenija. Nada se kako još uvijek ima vremena i kako će imati priliku odgajati nekog novog muškarca za kojeg je sigurna da bi bio dostojan neke buduće Mirne.
Teška vremena, druže! Rat je počeo bez objave. Rat koji je ujedno revolucija i to s velikim slovom R (zvuči poznato,a?). Umjesto dijaloga, normalne i razložne analize i traženja građanskih sloboda i ravnopravnosti za sve, polovica pučanstva (onaj šutljivi ženski dio) postaje predmetom nove manipulacije u čije ime se pojavljuju nove amazonke i nestrpljivo započinju svoju revoluciju. Nisu se one, doduše oglašavale na opća stanja ljudskih sloboda i nisu prosvjedovale zbog marama crnih u koje je netom završeni rat zavio mnoge žene na raznim stranama, nisu prosvjedovale ni zbog nasilja u školama, zbog nepravne države. Ako i jesu, sve je to bilo mlako i nevažno pred činjenicom da neki siledžija, molit ću lijepo, pijan tuče i maltretira svoju zakonitu ili svoju konkubinu. To su nove revolucionarke koje ne razgovaraju s klasnim neprijateljem, to su kćeri i unuke onih drugarica iz AFŽ koje su silom skidale feredže po Bosni, one koje će sav muški svijet : pola pobit, pola teško ranit, pri čemu će ritualna kastracija biti jedna od blažih kazni, a ostavit će ono nešto malo smrznutog sjemena dovoljnog za rasplod. Kao i svaka revolucija i ova se ne bori ZA već PROTIV. Ona ne popravlja staru patrijarhalnu građevinu, ne modernizira arhaičnu obiteljsku strukturu, ona sve ruši do temelja jer staro ne zavrjeđuje poštovanje da u njemu ostane i kamen na kamenu. E, kad srušimo staro, iz temelja ćemo graditi novo, iz revolucionarnog pepela izniknut će kao ptica feniks neka nova oslobođena žena koja će valjda sad pijana tući muške, bacati ih niz stepenice i to će biti neki novi odnosi, gradit ćemo pa kako ispadne. Od postojeće muško-ženske građevine ne smije ostati ništa pa će i usporedba biti nemoguća.
Današnji infantilni muškarac, onaj kojeg je odgajala mama, pa teta u vrtiću, pa učiteljica i vjeroučiteljica, odgojen kao ženomrzac, nije više, molit ću lijepo, dostojan biti partnerom novoj osobnosti, i intelektu te suvremene NOVE ŽENE. On ne zaslužuje ništa osim prezira i sažaljenja te nove, samorealizirane žene koja je izvoljela završiti fakultet, postati osoba koja konstantno «radi na sebi», svom imageu, stilingu, personalyti-ju.
E, sad takvoj jednoj osviještenoj gusjenici koja se prometnula u prekrasnog leptira i ugledala svoj odraz na površini mirne vode, više za snubljenje i parenje ne odgovara onaj neki kuronja pola gusjenica-pola leptir koji od maminih juhica i kolača ne primjećuje kako je ona postala jedna osoba, superiorna svakom muškom i iz njenog roda i iz njene vrste. Nju zavrjeđuje i kao partner joj je moguć samo neki novi, žestoki, valjda kiborg-men. U protivnom ona će ostati stara cura ili će u krajnjem slučaju s nekim današnjim muškim imbecilom roditi i odgojiti nekog novog ženomrsca, kojem će jedino još usaditi grizodušje inferiornosti, bilo kao majka, bilo kao teta u vrtiću, učiteljica ili vjeroučiteljica. Te nove revolucionarke i borci za «ženska prava» s pravom se bune i protestiraju. S pravom mrze muškarce, te nerazumne i neosjetljive stvorove, nedostojne da se s njima pare a kamoli da s njima žive i grade obitelj, rađaju i podižu djecu i žive neki novi obiteljski život. Osvještene, progledavši naglo one su zaslijepljene i suočene s vakumom na tržištu mužjaka. To su one iste dobre mlađe sestrice koje su pospremale nered iza brata, one iste što su krišom plakale uvjerene kako mama više voli njega, one što su zaljubljeno treptale okicama na zgodnog profesora matematike umjesto da uče «dosadne funkcije i integrale». To su konačno iste one, danas već ocvale, bivše mladice, koje su zavodile i do ludila dovodile svoje sredovječne šefove ili sveučilišne profesore, svoje kolege na poslu, u autobusu, na ulici, gospođice koje su od vještina naučile da se kotač na autu mijenja tako da zaustaviš nekog blesavog muškog i nemoćno raširiš ruke. To su iste one damice kojima još uvijek muško tamno svečano odijelo služi kao zgodna pozadina za njihove paperjaste raznobojne haljine koje pokrivaju samo nebitno. Te bivše ljepotice i bivše atraktivne žene koje godinama, generacijama čak, preziru sve što se tiče kućnih poslova i svega onog što po njima nečasno podjarmljuje ženu. Ogorčene što im je vrijeme prošlo a one se «realizirale» ne kao majke i «čuvarice vatre na kućnom ognjištu» već je njihova samorealizacija eventualno dosegnula nivo uspješnih muškaraca, one sad zaludno dižu buku i nariču nad hudom sudbinom koja im nije dala sresti ljubav njihova života, osobu dostojnu njihovog personalytija, stilinga, i molit ću lijepo, osobu koja će se svemu tome bezgranično i na glas diviti njima, ali bez «seksizma» i ne daj bože dvosmislenih aluzija.
Ovoj novoj revoluciji zdušno se pridružio i naš «kulturni establišment» svojim nepogrješivim osjećajem koja je tema in i top u ovoj našoj krčmi. Nove žene prevarene i gnjevne, stavljaju se na čelo još jedne novokomponirane revolucije, koja će satrti silnike a njihove neosviještene supatnice jednog će dana, vrlo skoro, ugledati sunce ženske slobode.
Jedan naš književnik i mislilac, koji je konačno važio i za uljuđenog gospodina i džentlmena, reći će jednom revolucionaru: «Vi ćete imati tu nesreću da doživite ostvarenje svojih ideala!» Tu nesreću imat će izgleda i te nove revolucionarke, jer te muške šovinističke svinje koje će se u «drugom životu roditi kao trutovi» nisu ništa drugo doli od njih «dresirani muškarci».
Mišo Dunović
Split, srijeda, 7. siječanj 2004.
