1.

 

Već na prvi dodir, na granici s Njemačkom kod Flensburga, osjeća se neki drugi, opušteniji i razbarušeniji “brum”. Za razliku od discipliniranog i “pod špag” strogog njemačkog sjevera s velikim panoima i do savršenstva označenim putanjama po auto-bahnovima oko Hamburga sve do Kiela, intenzitet oznaka i standarda na cesti odjednom splašnjava. Sve je dobro, odlično, samo manje, skromnije, racionalnije. Na granici, u policiji popunjavamo kartone jer su za nas iz Hrvatske (i još nekih zemalja) vize obavezne. Vize smo dobili u Zagrebu, u Danskom konzulatu o čemu ću još ponešto posebno napisati. Nekoliko policajaca i carinika polako, opušteno, neusiljeno i vrlo diskretno nadzire ulaz iz Njemačke i izdvaja samo nas koji ne pripadamo Uniji (EU). Nelagoda drugorazredne pozicije brzo prolazi i mi grabimo na Sjever.

Manje uredna, nešto uža i s manje putnih oznaka (samo najnužnije) autocesta E-42 vodi sjevernim pravcem sredinom poluotoka Yulanda. Skromno i pomalo razbarušeno; trava oko autoceste nije baš njemački “a-la Fric” podšišana, benzinske crpke skromnije i više po ljudskoj mjeri. Odmorišta s parkinzima mala s jednostavnim sanitarnim čvorom i livadom na kojoj u ove ljetnje dane Danci odmah legnu i odmaraju se. Odjećom, prije svega sportskom, udobnom i lakom za održavanje (trenerke, vjetrovke, pamučne majice,...) i maksimalno ležernim ponašanjem “do granice tuđe slobode”, doimlju nas se kao predstavnici države koja je cijelo vrijeme “na izletu-pikniku”. Na svakom autu vozi se po nekoliko bicikla, na krovu, na nosačima iza zadnje haube, na kamp prikolici ili Mobil-home karavanu. Ravnica je pa je bicikl nacionalno vozilo. To nam postaje jasno tek u gradovima. Polegli, s malim kućicama od cigle i još manjim cvijetnjacima ispred, gradovi se prostiru na ogromnim površinama u odnosu na broj stanovnika i našu mediteransku predodžbu o gradu. Sve je, osim centra, zapravo predgrade. Promet je, zbog male gustine naseljenosti, rijedak. Danski gradovi izgledaju (najbliža komparativna odrednica koja mi pada na pamet) kao pitoma, ušorena slavonska sela. Nigdje žive duše. A promet ide paralelno, automobilski i biciklistički. Nenaučeni na takav vid paralelnog i usporednog prometa, lako vam se može dogoditi da izazovete prometnu nezgodu i vašim četverokotačkim čeličnim ljubimcem, pri jednostavnom skretanju u desno, presječete biciklističku stazu i “pometete” nedužnog biciklistu. Na brzim “specijalkama” s vrhunskim “Shimano” pogonom i svom dodatnom opremom, ovi dvotočkaški nomadai jure gradovima i preko 30 km/h. Zato je u početku neophodan krajnji oprez a i pri dužem boravku mi se teško privikavamo na tu novu prometnu situaciju.

Bicikl (byke) je u Danskoj nacionalno prometalo. Pedaliranje je za posljedicu dalo mišicave, zdrave i neopterećene celulitom noge Dankinjama. Odreda vitke, mišićave i u rijetkim slučajevima “endemskog genetskog eksperimentiranja iz 1940-50.-tih” enormno debele, one se izvrsno uklapaju u novi trend devedesetih “kult zdravog i mišićavog ženskog tijela”. Bicikli se voze u svim zamislivim i nezamislivim kombinacijama. Monocikl, tandem, bicikl s prikolicom u kojoj se voze mali Danci; obavezna antena s narandžstom trokutnom zastavicom upozorava vas kako vlasnik vuče prikolicu s malom bebom, bezbrižno ali po mom sudu opasno. Trokolice kojima poštari raznose poštu a učenici propagandne novine i materijale o tekućim sniženjima brojnih robnih kuća i supermarketa, često se u popodnevnim satima pretvaraju, uz pomoć nekoliko šarenih spužvenih jastuka u udoban prostor za prevoz mališana, koji se bezbrižno igraju dok majka ili otac obavljaju kupnju ili neki tekući posao. Mala djeca kao “neizbježna prtljaga” odraslih, prihvaćena je u danskom biciklistickom svijetu , očigledno kao i sve drugo u tom društvu, jednostavno, za naše pojmove preslobodno, ali sve to funkcionira, klapa. Impresionira vas kad vidite očuvanog i zdravog sedamdesetpetogodišnjaka (kakav je naš susjed u Odenseu) kako pedalira prastaru specijalku ili vozi role središnjim pješackim ulicama. Ti naši dragi, nenametljivi i rekao bih stidljivi susjedi Luke i “Barba-dedo” zajedno stariji od 130 godina svakoga dana izvezu biciklističku turu od tridesetak kilometara i s ponosom vam na karti Otoka Fyn pokažu do kojih su sve mjesta i gradova išli svojim dvokotačima, neka udaljena i pedesetak kilometara, jednostavno i kvalitetno žive. On, bivši građevinski poduzetnik (dunđer) svaki drugi dan biciklom odlazi na drugi kraj grada (5 - 6 km) u market po svoj omiljeni napitak; sok od jabuke ili kruške s 0,75% alkohola. Ova bizarna sličica uvelike objašnjava razvijeno i razvojno uravnoteženo dansko društvo u kojem je pravo na izbor, svoj izbor i svoj kvalitet, iznad svih drugih (nacionalnih, državnih ili državotvornih) prava, ali istovremeno pokazuje i svu ozbiljnost odgovornosti za kvalitet vlastitog življenja. Što želim reci? Vjerojatno je “Barba-Dedina” omiljena voda u obližnjem marketu nešto skuplja ili to jednostavno nije njegov omiljeni market. Vjerojatno je njegov trosatni put izgovor za “izgubit vrime”, ali je sigurno kako on neće sjesti u auto ili u jedan od najbolje u Evropi organiziranih javnih gradskih prijevoza (za koji kao danski umirovljenik ima besplatnu kartu) već će iz odgovornosti prema sebi ali i društvu, biti u kondiciji i ispedalirati tu turu, ekološku, zdravu, prirodnu i štedljivu. Imati mogućnost, pravo i šansu izabrati svoj napitak i moći poći biciklom svaki drugi dan na turu dugu deset kilometara kako biste ga nabavili i uz sve to, napor i zadaovoljstvo, s ponosom to potencirati kao bitni dio vašeg života, prevazilazi sve naše lijene mediteranske percepcije i “pusti me stat’! “ rezone. Bit i duša “sjeverne demokracije” i skandinavskog socijalističkog modela je neotuđivo individualno pravo na svoj izbor! Naše čudenje i nerazumijevanje ove civilizacije u prvom redu je posljedica njene apsolutne neuklopljenosti u naše stereotipe. Kako netko može sebi priuštiti i dati zadatak (a nitko ga na to ne tjera!!!) pedalirati 10,20, 30 km kako bi kupio i donio doma svoj omiljeni napitak?

Vezano za bicikle i “civilizaciju pedaliranja” još nekoliko sličica. Sve do masovnog dolaska stranih radnika (invazija turskih gastarbaitera 1950-60.-tih godina) u Danskoj se nisu proizvodili lokoti i sajle za zaključavanje bicikla (ilustracije radi tad je u Danskoj bio 1,3 bicikla po glavi stanovnika) i to zato što jednostavno nije bilo krađa bicikla. Maksimalna šteta (sic!) bila je moguća petkom ili subotom kad se Danci po vikinškom običaju “ubijaju” u pivnicama (najviše nalik engleskim pubovima) i kad “i gradonačelnica smije piškiti u na trotoar!” Tad vam se može dogoditi da vaš ljubljeni “velosiped” privremeno pozajmi neki veseliji susjed kako bi se brže vratio doma. Shvativši problem, vlast nije odgovorila formalno i deklarativno (donijevši hrpu zakonskih i podzakonskih akata),  već je pragmatično organizirala komunalni servis koji na kraju vikenda prikuplja “napuštene” bicikle po parkovima, živicama i sl. i odvozi ih na gradski travnjak. U nedjelju ili ponedjeljak, oni kojima nedostaje bicikl, prvo odlaze tamo da ih pronađu a samo rijetko, kad ih ne nađu prijavljuju krađu policiji, koja ih u gotovo 80% slučajeva i pronade. Po našem vrijednosnom sudu takva krađa zapravo i ne postoji ali čovjeku “cini faturu”. Jednostavnost izostanka pohlepnog osjećaja za stvari (to je moje, važno, bitno toliko da sam spreman nekog i ubiti za “svoje”), ostavlja Dancima osjećaj opuštenosti, ostavlja otvorene i ničim nezaštićene velike “oči” svojih malih i pitomih kuća, prozore, koje se jednostavne i u miru sa susjedima pružaju u kilometarskim “šorovima” tik uz cestu. Dječije igračke u vrtu koji ničim odvojen, počinje od trotoara, dodatno vas uvjerava kako je to zemlja bez lopova, strvinara, sitnih kradljivaca, siledžija i džabalebaroša; ili ukoliko ih ima (a ima i njihovih i naročito stranaca) kako oni nisu ništa posebno opasno ni po društvo ni po pojedinca.