2.
DJECA U DANSKOJ
“Djeca su samo mali ljudi!”
Princip suverenosti
osobe i njenog obvezujućeg poštivanja, a time i dječije osobnosti
još je jedna od bitnih karakteristika danskog društva. Prijateljica
“Agramerka” iz stare zagrebačke odvjetničke obitelji, koja
već četvrt stoljeća živi u Kopenhagenu, lakonski će reći:
“Odnos prema djeci kao prema malim ljudima snaga je i moć
danskog društva”. Što hoće reć'? Svaka odrasla osoba je u
prvom redu ličnost, osobnost, personality, koja zahtijeva
uvažavanje i poštivanje vlastite volje. Takav odnos prema
djeci kod nas gotovo i ne postoji pa kao posljedicu imamo
endemske pojave “starmali” ili “nedorasli”. U Danskoj na svakom
koraku vidite suprotne primjere, primjere ozbiljnog odnosa
prema malim Dancima, ozbiljno uvažavanje njihove volje i njihove
osobnosti, jednako kao i odnose prema starim, nemoćnim.
PRVA SLIČICA:
U supermarketu majka gura kolica s namirnicama
i u njima sjedi dečko od 3-4 godine. Cijelo vrijeme dok pratim
ovaj prizor, taj se mali čovjek udara po glavi nekom ovećom
kartonskom kutijom, a majka “nezainteresirano” gura kolica,
bira i trpa nove proizvode, i uopće ne reagira. Izbor njenog
djeteta da uz pomoć nekog od polugotovih proizvoda potrošačke
civilizacije nanosi sebi bol udarajući se po glavi, iznad
je njenog brižnog majčinskog osjećaja (povrijedit ćeš se,
razbiti glavu, dobiti potres mozga, odvest ću te psihijatru
jer s tobom nešto nije u redu; samo je jedna od mogućih rečenica
koje bi moja žena izrekla našem sinu da je bio u toj ulozi).
Dankinja međutim, samo kraičkom oka, diskretno, prati zbivanje,
i samo u ekstremno opasnoj situaciji intervenira, u trenutku
kad je taj mali Viking pokušao iskočiti iz market-kolica.
I to kako reagira? Slomom živaca, histerično naričući nad
sudbinom koja joj ga je udijelila? Ne! Ona ga na vrijeme hvata
(trenutak pred katastrofu), veselo mu tepajući pretvara sve
u veselu igru. Nisam ništa od tog majčinskog govora razumio
ali je gesta bila duboko majčinski brižna i odgovorna a svakako
nije bila prijekor, ljutnja, kazna ili prijetnja. U tim glasovima,
za mene nerazumljivog jezika sigurno nije bilo tekstova: “Hoćeš
li se ubiti, ruku slomiti, završiti na traumatologiji, bože
što sam ti skrivila te me ovako kažnjavaš i tsl?” Poznato
zar ne? Taj naš strah od činjenja, akcije, mogućih posljedica
(povrede, problemi) uvjetovan je i stvarnim egzistencijalnim
strahom koji dolazi iz jedne neorganizirane civilizacije u
kojoj je “svaka akcija, činjenje” zapravo rizik s nesagledivim
posljedicama. Ako ne vjerujete, prođite užas hitne pomoći
s povrijeđenim djetetom kod nas. Nasuprot, mlada vikinška
majka unutar sigurnosti jednog organiziranog i potvrđenog
funkcionirajućeg sustava, dopušta svom tvrdoglavom trogodišnjaku
personality. Ona je očigledno odgojena u duhu prava i odgovornosti
za svoje postupke svih članova zajednice. Ona se ne plaši
posljedica jer one u Danskoj tamo nisu neizvjesne, već rješive,
sistemski i u praksi. Ona se može osloniti na kvalitetnu i
najbržu intervenciju i pomoć ukoliko joj stvari i događaji
“pobjegnu iz kontrole”!.
DRUGA SLIČICA:
U Tivoli parku u Kopenhagenu, na nepravilnom
kamenom bloku, jedva održavajući ravnotežu, pleše bosa, jedna
mlada Dankinja. Doba 2-2,5 godine. Pleše uz muziku džezera
iz obližnje pivnice, skupa s roditeljima (šezdesetosmaški
rokeri). Otac i majka “đuskaju” opušteno i piju pivo iz velikih
plastičnih čaša. Opuštenost samo na prvi pogled. Otac naoko
nezainteresirano prati mladu Dankinju. U trenu dijete posrće,
pada, ali tata je tu, hvata je veselo je prebacujući preko
ramena i uz razdragani smijeh djeteta nastavlja ples u taktovima
džezerskog broja s dalekog Misisipija. Nema incidenta. Dijete
se razdragano bacaka i smije, svi su u “điru”. Život ide dalje,
jednostvavan i kratkotrajan ali različito ga podnosimo.
TREĆA SLIČICA
Na trgu u centru Silkeborga u prohladno predvečerje,
ljeti suton počinje oko 21 sat i polumrak je sve do iza ponoći,
dva mala Vikinga bosi, skakuću po ledenim pločama, igraju
se. Meni je hladno i od samog pogleda na te male bose nožice.
Roditelji neobavezno čavljaju s prijateljima. “Pa kako mogu?
Neodgovornost i komoditet samo takav, pa djeca će se razboljeti,
upala zglobova, upala pluća, pa bolnica...” nabraja li nabraja
i sve nervoznije reagira moja žena.
Djeca su mali ljudi, zazvoni meni istina s početka,
ovog zaista jedinstvenog danskog iskustva. Nisu Danci roditelji,
neodgovorni i indolentni. Oni uvažavaju odluke svoje djece.
Oni će se nositi i s posljedicama, ali neće iz osobnog komoditeta:
problemi s doktorima, liječenjem i sl. uvoditi zabrane svojoj
djeci, vikati na njih, kažnjavati ih. Oni če uvažavati odluke
i hrabriti svoju djecu, podržavati ih i učiti. Zato će mladi
Danac u pravilu odseliti od roditelja s osamnaest godina i
započeti samostalan život, a moja “brižna” žena če našeg dvadesetrogodišnjaka
oprezno buditi oko podne i biti sretna kad pred jutro stigne
zdrav i čitav doma, s nekog tuluma.
Što ćeš, razni ljudi - razni običaji.