2.

DJECA U DANSKOJ

“Djeca su samo mali ljudi!”

 

Princip suverenosti osobe i njenog obvezujućeg poštivanja, a time i dječije osobnosti još je jedna od bitnih karakteristika danskog društva. Prijateljica “Agramerka” iz stare zagrebačke odvjetničke obitelji, koja već četvrt stoljeća živi u Kopenhagenu, lakonski će reći: “Odnos prema djeci kao prema malim ljudima snaga je i moć danskog društva”. Što hoće reć'? Svaka odrasla osoba je u prvom redu ličnost, osobnost, personality, koja zahtijeva uvažavanje i poštivanje vlastite volje. Takav odnos prema djeci kod nas gotovo i ne postoji pa kao posljedicu imamo endemske pojave “starmali” ili “nedorasli”. U Danskoj na svakom koraku vidite suprotne primjere, primjere ozbiljnog odnosa prema malim Dancima, ozbiljno uvažavanje njihove volje i njihove osobnosti, jednako kao i odnose prema starim, nemoćnim.

PRVA SLIČICA:

U supermarketu majka gura kolica s namirnicama i u njima sjedi dečko od 3-4 godine. Cijelo vrijeme dok pratim ovaj prizor, taj se mali čovjek udara po glavi nekom ovećom kartonskom kutijom, a majka “nezainteresirano” gura kolica, bira i trpa nove proizvode, i uopće ne reagira. Izbor njenog djeteta da uz pomoć nekog od polugotovih proizvoda potrošačke civilizacije nanosi sebi bol udarajući se po glavi, iznad je njenog brižnog majčinskog osjećaja (povrijedit ćeš se, razbiti glavu, dobiti potres mozga, odvest ću te psihijatru jer s tobom nešto nije u redu; samo je jedna od mogućih rečenica koje bi moja žena izrekla našem sinu da je bio u toj ulozi). Dankinja međutim, samo kraičkom oka, diskretno, prati zbivanje, i samo u ekstremno opasnoj situaciji intervenira, u trenutku kad je taj mali Viking pokušao iskočiti iz market-kolica. I to kako reagira? Slomom živaca, histerično naričući nad sudbinom koja joj ga je udijelila? Ne! Ona ga na vrijeme hvata (trenutak pred katastrofu), veselo mu tepajući pretvara sve u veselu igru. Nisam ništa od tog majčinskog govora razumio ali je gesta bila duboko majčinski brižna i odgovorna a svakako nije bila prijekor, ljutnja, kazna ili prijetnja. U tim glasovima, za mene nerazumljivog jezika sigurno nije bilo tekstova: “Hoćeš li se ubiti, ruku slomiti, završiti na traumatologiji, bože što sam ti skrivila te me ovako kažnjavaš i tsl?” Poznato zar ne? Taj naš strah od činjenja, akcije, mogućih posljedica (povrede, problemi) uvjetovan je i stvarnim egzistencijalnim strahom koji dolazi iz jedne neorganizirane civilizacije u kojoj je “svaka akcija, činjenje” zapravo rizik s nesagledivim posljedicama. Ako ne vjerujete, prođite užas hitne pomoći s povrijeđenim djetetom kod nas. Nasuprot, mlada vikinška majka unutar sigurnosti jednog organiziranog i potvrđenog  funkcionirajućeg sustava, dopušta svom tvrdoglavom trogodišnjaku personality. Ona je očigledno odgojena u duhu prava i odgovornosti za svoje postupke svih članova zajednice. Ona se ne plaši posljedica jer one u Danskoj tamo nisu neizvjesne, već rješive, sistemski i u praksi. Ona se može osloniti na kvalitetnu i najbržu intervenciju i pomoć ukoliko joj stvari i događaji “pobjegnu iz kontrole”!.

DRUGA SLIČICA:

U Tivoli parku u Kopenhagenu, na nepravilnom kamenom bloku, jedva održavajući ravnotežu, pleše bosa, jedna mlada Dankinja. Doba 2-2,5 godine. Pleše uz muziku džezera iz obližnje pivnice, skupa s roditeljima (šezdesetosmaški rokeri). Otac i majka “đuskaju” opušteno i piju pivo iz velikih plastičnih čaša. Opuštenost samo na prvi pogled. Otac naoko nezainteresirano prati mladu Dankinju. U trenu dijete posrće, pada, ali tata je tu, hvata je veselo je prebacujući preko ramena i uz razdragani smijeh djeteta nastavlja ples u taktovima džezerskog broja s dalekog Misisipija. Nema incidenta. Dijete se razdragano bacaka i smije, svi su u “điru”. Život ide dalje, jednostvavan i kratkotrajan ali različito ga podnosimo.

TREĆA SLIČICA

Na trgu u centru Silkeborga u prohladno predvečerje, ljeti suton počinje oko 21 sat i polumrak je sve do iza ponoći, dva mala Vikinga bosi, skakuću po ledenim pločama, igraju se. Meni je hladno i od samog pogleda na te male bose nožice. Roditelji neobavezno čavljaju s prijateljima. “Pa kako mogu? Neodgovornost i komoditet samo takav, pa djeca će se razboljeti, upala zglobova, upala pluća, pa bolnica...” nabraja li nabraja i sve nervoznije reagira moja žena.

Djeca su mali ljudi, zazvoni meni istina s početka, ovog zaista jedinstvenog danskog iskustva. Nisu Danci roditelji, neodgovorni i indolentni. Oni uvažavaju odluke svoje djece. Oni će se nositi i s posljedicama, ali neće iz osobnog komoditeta: problemi s doktorima, liječenjem i sl. uvoditi zabrane svojoj djeci, vikati na njih, kažnjavati ih. Oni če uvažavati odluke i hrabriti svoju djecu, podržavati ih i učiti. Zato će mladi Danac u pravilu odseliti od roditelja s osamnaest godina i započeti samostalan život, a moja “brižna” žena če našeg dvadesetrogodišnjaka oprezno buditi oko podne i biti sretna kad pred jutro stigne zdrav i čitav doma, s nekog tuluma.

Što ćeš, razni ljudi - razni običaji.

Proza 1ProzaProza 3

gore