7.

MOSTOVI U DANSKOJ

 

Tri najveća dijela Kraljevine Danske su poluotok Jutland, istočno od njega otok Fin i još sjeveroistočnije otok Sjeland a u stvarnosti (bez Grenlanda, stanovnici kojeg imaju visoku političku autonomiju), to je zemlja s više od tisuću otoka i sprudova u Sjevernom moru. Nije to grad u plitkoj laguni, poput Venecije, to je država raštrkana po pješčanim otočićima u Sjevernom ledenom moru. Nije s toga čudno, da su Danci jedni od vodećih mostograditelja u svijetu, jer je to bilo a i danas je za njih pitanje opstanka. Negostoljubiva klima, tik ispod polarnog kruga i Sjeverno more naprosto su iznudili znanja mostogradnje, ali i brodogradnje za brze i kvalitetne trajektne veze. Od Kiela na krajnjem sjeveru Njemačke prema danskim i švedskim lukama "šibaju" brzi trajekti brzinama od tridesetak-četrdeset čvorova. Kopnena veza s Evropom ide evropskom cestom E45 na južnu granicu Danske s Njemačkom, a njom smo se vozili cijelo vrijeme od Austrije. To je ujedno i jedina kopnena granica Kraljevine u dužini od pedesetak kilometara. Poluotok Sjeland se pruža na sjever i gotovo dodiruje polarni krug. Tom cestom vozili smo se stotinjak kilometara kroz Dansku i kod gradića Fredericia odvojili se na istok prema središnjem otoku Fin. Tu nailazimo na veličanstven most u obliku harfe. Između dva, stotinjak metara visoka armiranobetonska pilona koji su na udaljenosti od skoro i kilometar "pobodeni u more (koliko su tek ispod površine?) rastegnute su žice (kablovi) s obje strane auto-bahna koji na njima kao na paučini visi. Prizor je nestvaran. Magla se razilazi i pramenove sjeverni ledeni vjetar raznosi između auta, a mi jurimo brzinom od 150 km/h i penjemo se tom cestovnom parabolom na pedesetak-šezdeset metara iznad mora. Ispod nas, maleni kao makete plove brodovi. Za nekoliko minuta mi se sjurimo na otok Fin, koji to u stvari više ni nije. Zahvaljujući tom, i obližnjem željezničkom mostu preko kojeg u oba smjera jure vlakovi brzinama većim od 200 km/h, taj je otok postao zapravo produžetak europskog kopna. Nisam, nažalost, doznao kako se zove taj most. Velike i značajne građevine bi morale imati osobna imena koja se pišu velikim slovima što ovaj most svakako jeste. Njih bi novi naraštaji morali pamtiti kao dokaz napora predaka uvjerenih da se dobrim komunikacijama gradi neki bolji i kvalitetniji svijet. Koliko takav most omogućuje ljudima s Fina bolji i lakši život? Mislim da je taj kanal, preko kojeg je podignut širok nekoliko milja. Neminovno mi se nameće paralela sa Splitom i Bračem, na primjer. Koliko je života proteklo našim otočanima u iščekivanju brodova i trajekata? Koliko im je vremena proteklo u vožnji do prvog kopna? A sve bi moglo trajati tek koju minutu.

Elegantna i paučinasta građevina kao harfa neke mitske morske nimfe ostala je iza nas. Oblaci koje je jurio hladni sjeverac zaklanjali su vrhove moćnih pilona koji iz daljine izgledaju tek kao čačkalice pobodene u ledeno more, a tanki kablovi već na distanci od nekoliko kilometara postaju nevidljivi i tek slutnja koja motritelja ostavlja posve bez daha; samo tanka parabolična traka autoceste premošćuje tjesnac između tih "čačkalica" i sve lebdi, nestvarno u izmaglici sjevernoj.

(ova sličica je zapisana ljeta 1997. a godinu dana kasnije ona će izblijediti i postati mala pri mom sussret s najvećim mostom na svijetu, mostom Hambelt, koji je dok ovo pišem uparvo završavan preko Great Belt-a, kanala koji razdvaja otoke Fin i Sjeland. Krasni most kod Fredericije ustuknut će pred još ljepšim i čudesnijim mostom).

Great Belt (fixed link)

Jurimo autocestom od Odensea (najveći grad na otoku Fin) prema Kopenhagenu (na otoku Sjeland), jurimo brzinom 150 km/h, ljetnje je jutro, prohladno, sjevernjačko. Uobičajeni danski pejsaž, ravni i blago ustalasali krajolik s uređenim farmama, šumama i odjednom vidimo kraj kopna, počinje more a samo traka autoceste ide naprijed u more. Prizor je nestvaran. Izmaglica u daljini, na horizontu guta u blagoj "s" krivini autocestu koja vodi; za nigdje? U sljedećem trenutku mi smo iznad mora, nekih 20-30m, i shvaćamo po ogradi oko autobana kako smo na mostu. Dugom i bez kraja na drugoj strani. Ispod nas pjeni Sjeverno more, a mi jurimo u tu nepoznatu izmaglicu u rijetkoj koloni auta. U nigdinu? Jedina utješna slika ili činjenica svejedno, jesu svjetla auta iz suprotnog smjera pa ste utješeni da netko stiže i iz "nigdine" i da je ona samo privid, samo vaše nedostatno iskustvo. Jurimo u tu izmaglicu a sve je puno adrenalina, ugodne nelagode i svjesti kako je to rijetka privilegija, osobito ljudima s naših prostora. Sve je novo i izvan našeg dotadašnjeg iskustva. Ne vidimo drugu obalu, ne vidimo niti kraj vašoj "avanturi", most, dugi, beskrajni most preko mora je ispod nas i gubi se u jurećim pramenima magle ili oblaka, koje razgone ledeni vjetrovi Sjevera, i ispred nas i daleko na horizontu.

To je Veliki Belt. Kanal širok nekih dvadest kilometara koji razdvaja Fin i Sjeland. I to je most (danci ga čak zovu "fixed link" (valjda nešto kao prevlaka ili fiksna veza), to je most svih mostova. Sastoji se od zapadnog 7 km dugog niskog mosta na stotinama betonskih stupova koji se kontinuirano pružaju ispred nas kao veličanstvena kolonada podignuta u slavu mostograditeljima i isto tako dugog i impresivnog istočnog mosta. Po sredini, to je tek vrhunac iznenađenja, prvo ugledasmo dva skoro tristo metara uvis izdignuta betonska pilona i preko njih kao paučina rastegnute u dvije parabole dva čelična kabela. To je jadan od najvećih visećih mostova na svijetu, most Humbelt (tako mu ime izgovaraju Danci). Na razmaku od 1603 metra ta su dva divovski visoka nosača, imađu njih na glavnim kablovima vise stotine vertikalnih tanjih kablova i nose donju, blagu parabolu autoceste koja se izdiže u tjemenu na visinu od stotinjak metara iznad mora. Ispod nas kao makete plove prekooceanski brodovi puni kontejnera a ja smanjujem brzinu tek da sa sinom, budućim građevinskim inženjerom, bolje razgledam tu sinfoniju iženjerskog i neimarskog umijeća. Cesta je široka najmanje po dvadeset pet metara u oba pravca, dakle najmanje pedeset metara širok autoban nose ti tanki čelični kablovi i to u jednom luku dugom skoro jednu milju. A gdje je željeznica, pitamo se? Naime, dok smo jurili po zapadnom "niskom" mostu i to brzinom od 150 km/h, prestigao nas je Intercity, mali srebrni vlak nalik na tramvaj, samo strašno brz. Između dva traka autoceste bila su i dvije trake tračnica željezničke pruge. Mogli smo je naslutiti po bezbrojnim čeličnim "stativama" nosačma eletričnih kablova koji daju energiju tim malim čudima renesanse željezničkog transporta. E, ta željeznica, ta dvotračna pruga kojom jure električni vlakovi i kojom je premražena cijela Danska, malo prije visećeg mosta Humbelt, zaroni u podmoski tunel i izroni na drugoj strani, uz trake autobana na istočnom mostu. Znam da je ovo konfuzna slika koja je opisno jako komplicirana ali u stvarnosti je to još čudnije i komliciranije za shvatiti. Most dug dvadesetak kilometara, s dvostrukom autocestom i dvostrukom prugom. To je najkraći opis sklopa građevina preko Velikog Belta. Ako negdje postoje građevine koje čovjeka čine ponosnim što pripada nekom vremenu ili nekoj civilizaciji, ako se u Dolini kraljeva u Egiptu divi piramidama, na Atenskoj Akropoli grčkim hramovima, onda je i ovo takvo mjesto, kultno mjesto koje sublimira svekoliko graditeljsko iskustvo i zgušnjava ga. Zato je prijelaz Preko Velikog Belta, a napose viseći Humbelt tako dramatičan i romantičan istovremeno.